UŠKE

Piše: Aldin Usanovic

Bilo bi dobro da sam sad tu?Ali nema veze moj grad je tu i nece nigdje otici to je ipak ono puno vaznije.
Prije par dana gledam emisiju ‘ugledne‘ tv kuce OBN pod nazivom ‘Telering’ sa Matom Dzakovicem gost emisije nama svima vise nego poznat Емир Кустурица.
Odakle poceti ovo sve iz samog pocetka ili kraja.Kad se prica o ovom ‘covjeku’ onda je bolje sa kraja,ali nebi bilo interesantno svi bi procitali pocetak i tu bi bio kraj sta bi onda bila sustina price.
Pa kad jedan covjek kao Kusturica kaze: ‘Dabic Rasa je lik za svjetsku historiju,sve vas je napravio budalama’ onda tu treba da bude kraj price,ali Kusturica nebi bio to sto jeste kad nebi pricao sa aspekta nestvarnog i nadrealnog.Ponavljajuci da je to filmski lik i da je on filmski redatelj.Ponovio je svoje manje-vise poznate stavove,iako je bilo primjetno da je pokusavao biti manje neprijatan prema svom rodnom gradu Sarajevu nego u nekom ranijim javnim istupima.
Kusturica opravdava svoje pjevanje pjesama u kojima velica visegodisnje skrivanje Radovana Karadzica (stihovi ‘’Ko ne voli Dabic Rasu,popusio kitu nasu’’) i same zlocine za koje je odgovoran monstrum Karadzic,kazavsi da su oni mnogo manji od koji su,primjerice,pocinili George W. Bush ili Tony Blair.
Ipak on to sve kao sto najbolje i zna okrece na umjetnicku stranu.Po mom nekom misljenju pogresnu kad je Kusturica upitanju.Pjevati pjesme i velicati ‘covjeka’ kao Radovana Karadzica mora da je dno dna necije karijere jer ideje dobre muzike i dobrih filmova sigurno su nestali.Naravno opet je govorio o nezaobilaznom Andricu.Dakle,voditelj se za razgovor sa Kusturicom pripremao citajuci Andrica,jer kako ces pred Kusturicu ako o Andricu nista neznas.Pricao je nepovezano,izbjegavao pitanja jeftinim sofizmima.Rezeiser je vec priznao da mu Alija Izetbegovic ne moze biti predsjednik,pored ostalog,i zbog Alijinih ‘’ruznih rijeci’’ o Ivi Andricu.Ipak jedno necemo nikad saznati posto je emisija snimana u Emirovom domu i gradu da li je reziser uticao na novinara da cita Andrica ili se novinar citajuci Andrica spremao za razgovor sa reziserom?No,svjedeno,novinar je samo izgledao kao kakav đak nedorastao svom ucitelju.Kusturica je pored uspavanog voditelja stigao da objasni gledaocima kako je dobro znao da igra fudbal,da je cak i Momcilo Moca Vukotic,nekadasnji fudbaler Partizana pitao:Ko te je naucio da tako dobro igras lopte?
Kusturica je govorio o Sarajevu, svom odrastanju u njemu, kao i mogućnostima novog susreta i rada sa slavnim piscem i scenaristom Abdulahom Sidranom. Doći se vrlo brzo do tog susreta, rekao je režiser, ali "gdje i kada - neka ostane tajna".
Za Sarajevo je rekao da je magičan grad i da sa sebe još uvijek može reći da kako je Sarajlija ali da se zasada ne bi vraćao u njega, jer bi mogao biti razočaran.
Kao i opet Kusturica nije rekao nista novo niti posebno znacajno,sve se vec od njega moglo cuti.Samo meni nece od tog dana biti jasno zasto se neko tipa novinara Mate Dzakovica upustio u imaginarni svijet Kusturice i pokusavao emisiju napraviti stim da je Sarajevo spremno za neku vrstu amnestije kad je upitanju Kusturica.

Ivan "Ivica" Osim je nogometni trener i bivši bosanskohercegovački nogometaš.

Kao igrač, bio je član jugoslavenskog nacionalnog tima i igrao je na Olimpijskim igrama 1964. godine. 1968. godine je igrao u finalu Evropskog prvenstva protiv Italije koju je Jugoslavija u ponovljenoj utakmici izgubila rezultatom od 2:0.

Najveći uspjeh u trenerskoj karijeri je postigao na Svjetskom prvenstvu 1990., kada je kao selektor reprezentacije Jugoslavije doveo tu ekipu do četvrtine finala.

Igračka karijera

Osim je započeo profesionalnu fudbalsku karijeru igrajući za Željezničar 1959. godine. Kada je napunio dovoljno godina da može napustiti Jugoslaviju (svi transferi u to doba su bili zabranjeni za mlađe od 28 godina), igrao je za RC Strasbourg, a po završetku karijere za Sedan i Valenciennes.

Osim je 16 puta igrao za reprezentaciju Jugoslavije. Igrao je za sljedeće klubove:

* Željezničar Sarajevo (1959-1971)
* RC Strasbourg (1971-72 i 1976-77)
* Sedan (1972-75)
* Valenciennes (1975-76)

Trenerska karijera

1978. godine, Osim preuzima trenerski posao u Željezničaru gdje je i ostao do 1986. godine. Sa Željezničarom, Osim je završio prvenstvo Jugoslavije na drugom mjestu dva puta, nastupio jednom u finalu Kupa Maršala Tita, a Željezničar je igrao i u polufinalu Kupa UEFA 1986. godine.

Od 1986 godine postaje selektor Jugoslavije i vodi reprezentaciju do četvrtfinala 1990. u Italiji. 1991. preuzima kormilo Partizana iz Beograda ali tu ostaje samo jednu godine kada napušta Jugoslaviju koju nije htio voditi na Evropsko prvenstvo, jer mu je porodica bila u Sarajevu pod srpskom opsadom.

1992. godine odlazi u Grčku gdje trenira Panathinaikos, a onda 1994. godine u Austriju gdje sa Sturm osvaja prvenstvo Austrije 1998. i 1999., Kup Austrije 1999. i Superkup 1998. i 1999. godine

Od 2003. godine, Osim trenira JEF United Ichihara iz japanske J-Lige sa kojim 2005. osvaja Yamazaki Nabisco Cup. Nakon tri sezone u JEF Unitedu zamjenio je dotadašnjeg selektora Zica na mjestu selektora Japana.

U novembru 2007. godine doživljava teški moždani udar poslije kojeg je bio u komi do 03. decembra 2007. godine. Moždani udar doživljava gledajući utakmicu.Osim se danas uspjesno oporavlja i odmara u Austriji.
Sta reci nego sretno legendo.Ipak jedan je "Švabo".

Osim je trenirao:

* Željezničar Sarajevo 1978 - 1986
* Jugoslavenski nogometni olimpijski tim 1984-86.
* Jugoslavensku A reprezentaciju 1986-92.
* Partizan 1991-92.
* Panathinaikos 1992-94.
* Sturm 1994-2002.
* JEF United 2002-06.
* Japanska A nogometna reprezentacija 2006-07

EMIROVA TRI PRSTA


Prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini održani su u jesen 1990. godine, a građani su se opredjeljivali između tri nacionalno-konfesionalna pokreta te nekoliko ideološki nejasno izdiferenciranih lijevih partija od kojih se promatraču sa strane najinteresantnijim mogao učiniti Savez reformskih snaga koji je predvodio posljednji, nasmiješeni, premijer Jugoslavije Ante Marković. Jedan od izbornih plakata njegove stranke posebno se izdvajao u propagandnom šarenilu. Na njemu su bile fotografije vođa suparničkih stranaka, te fotografija filmskog režisera Emira Kusturice. "Ko vas od ovih ljudi može odvesti u Evropu?" - glasilo je promidžbeno pitanje.

No, premda su u kampanju reformista uz Kusturicu bili uključeni i njegov scenarist Abdulah Sidran, skladatelj glazbe u njegovu posljednjem prijeratnom filmu Goran Bregović, te niz epizodista koji su se priključili jedinom bosanskom kulturnom izvoznom proizvodu osamdesetih godina, i premda su Bosanci na taj proizvod bili ponosni preko svake mjere, ova je stranka sasvim propala na izborima. Osim njezine tuzlanske podružnice, predvođene agilnim Selimom Bešlagićem, do kraja rata od bosanskih reformista više nije bilo ni traga. Od njihova izbornog plakata, koji je bio paradigmatska kombinacija političke nekorektnosti (jer je zlorabio osobe iz drugih stranaka) i sarajevskog uličnog bezobrazluka (jer je Kusturičin filmski eksport prodavao za politički import), vjerojatno ne bi ostalo ni sjećanje da na pitanje iz slogana život nije tako sarkastično odgovorio. Bosance je, naime, najmanje jedan lik s plakata zbilja odveo ravno u Europu, u izbjegličke centre koji se prostiru od polarnog sjevera sve do mediteranskog juga. On, međutim, nije lik filmskog režisera, nego lik pjesnika.

Emir Kusturica u našim se životima i na našim televizijskim ekranima pojavio potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih kao jedan od režisera dramskoga programa koji se emitirao svakoga ponedjeljka u dvadeset sati. Drama Jegulje putuju u Sargaško more nije bila ni osobito zanimljiva, ni uzbudljiva, niti je u njoj gledatelj mogao naslutiti talent koji će nekoliko godina kasnije u velikoj mjeri izmijeniti filmsku i kulturnu sliku Bosne i Sarajeva. Ni njegov diplomski kratki film Gernika, koji je u istom terminu prikazan nekoliko godina kasnije, nije bio pretjerano zanimljiv, osim što je u detalju kada mali Židov u vrijeme nailaska nacizma izrezuje nosove na fotografijama svojih bližnjih jer je čuo da se oni po nosovima razlikuju od arijama, bilo neke divlje i potresne ekspresivnosti.

Prvi svoj dugometražni film Emir Kusturica snima po scenariju Abdulaha Sidrana, sarajevskog pjesnika koji je nekoliko godina prije pobrao pohvalne kritike za knjigu Sarajevska zbirka u kojoj je, služeći se poetskom naracijom, ispjevao neku vrstu sentimentalnog vodiča kroz grad i njegovu povijest. Sidran je u scenariju za Kusturicu ispričao svoje djetinjstvo, i to onaj zlatni mit sazrijevanja koji svaki pisac može napisati samo jednom i koji se u nekoj sljedećoj priči više ne da falsificirati.

Film Sjećaš li se Dolly Bell bio je fina kombinacija talijanskoga neorealizma, Menzelovih filmova o malim ljudima i sarajevske usmene ulične tradicije. Film je u Sarajevu i Beogradu doživio silan uspjeh, dok je na zapadu bivše države, pogotovu u Zagrebu, te na pulskom filmskom festivalu dočekan prilično hladno. Razlozi tome mogu se naći u činjenici što je, uvjetno rečeno, takva vrsta priče - dakle topla i meka proleterska priča bez intelektualističkih i artističkih pretenzija - na istoku Jugoslavije imala neku tradiciju na filmu i u književnosti, dok joj je zapad bio gotovo sasvim nesklon. Uslijedio je venecijanski festival s kojeg se film vratio ovjenčan Zlatnim lavom i neskrivenim oduševljenjem publike.

Prvi Kusturičin film imao je iznimno čvrsto konstruiran scenarij u kojem su se dijalozi doimali toliko jakim da mi se u ono vrijeme činilo da bi se fabula raspuknula kad ne bi bila tako jednostavna. Režiser je uspješno zatomljivao svoju invenciju, čak se povremeno činilo da se skriva iza priče, no svakako ju je vrlo diskretno pratio. Kada bih, prvi put nakon petnaestak godina, morao ideološki odrediti film, rekao bih da je to priča o komunističkom životu jednog oca i njegovoj islamskoj smrti. Blago pripit, otac dvojici sinova i umornoj ženi daje idejni naputak: "Karl Marx je bio fin čovjek i pravi komunist." Pošto umre od tuberkuloze, stariji članovi obitelji pokraj njegova tijela obavljaju ritual islamske molitve. On to, naravno, nije poželio, ali u Kusturičinoj priči ta molitva nije izraz teološkog nasilja nad očevim duhom, nego samo način zadovoljavanja vjere preživjelih, te običaja koji su obiteljski krov kroz generacije držali uspravljenim. Treći, najmlađi sin toga je dana dobio bicikl i pljusku jer nije mogao sakriti osmijeh. Ovaj je detalj za film iznimno važan jer precizno određuje način na koji je scenarist tijekom priče finim iskliznućima onemogućavao njezino uopćavanje i uvjeravao gledatelja u pojedinačnost i nesvodivost svake ljudske sudbine i svake životne priče.

Vrlo brzo Kusturica započinje snimanje drugog filma, opet s istim scenaristom, no niti je priča Oca na službenom putu bila tako jaka, niti je režiser bio jednako diskretan. Riječ je o djelu izrazito nejednaka tempa i slabe stilske profiliranosti. Priča je ispričana iz dječjih usta, vrlo je duhovita, a povremeno i potresna, no nedostaje joj ona uvjerljivost koja je obilježila prethodni film. Umjesto toga, gledali smo nemušte i nepotrebne scene dječakova mjesečarenja. Kusturica se bavio redateljskim ekshibicijama i filmskim citatima, ali se i dodvoravao publici aktualnom političkom matricom (početkom osamdesetih priče o Golom otoku bile su jugoslavenski društveno-politički i umjetnički hit) u kojoj su se dale iščitati i antikomunističke poruke na koje je zapadna publika tih posljednjih godina hladnoga rata bila osobito pozitivno senzibilna. Premda je Otac na službenom putu nagrađen u Cannesu, a domaća i inozemna recepcija uvelike je nadmašila prethodni film, to više nije bio Kusturica kojem bih, grubo rečeno, mogao bezrezervno vjerovati. S drugim filmom režiser je postao jedno od neospornih javnih dobara grada Sarajeva, kojim su se pripadnici različitih generacija i socijalnih slojeva znali razmetati, pogotovu pri susretima s ljudima iz drugih, osobito zapadnih, jugoslavenskih republika. Emir Kusturica je, uz Zimsku olimpijadu, bio nešto uz što se prosječni Sarajlija osjećao boljim i pametnijim i što je do određene granice liječilo njegov osjećaj inferiornosti pred ljudima iz Zagreba i Beograda. O samom tom osjećaju mogle bi se pisati čitave studije i mogao bi se objašnjavati na mnogo načina (iz sociološke, nacionalne, antropološke, kulturne, prometne, gospodarske ili povijesne perspektive), no, tek za pripomoć, bilo bi dovoljno reći da se Sarajevo od svih glavnih jugoslavenskih gradova sve do sredine osamdesetih najmanje osjećalo glavnim. Na plažama dalmatinskog primorja Sarajlije su, za razliku od Beograđana i Zagrepčana, nastojale govoriti standardnim književnim jezikom. Sramili su se slenga koji je tek s filmom Sjećaš li se Dolly Bell dobio pravo građanstva, a da bi se sve do rata toliko raširio po svim institucionalnim i izvaninstitucionalnim prostorima komunikacije Sarajeva s drugim gradovima da se u jednom trenutku učinilo kako će sramno mjesto identiteta najednom postati oružje teroriziranja drugih.

U vrijeme snimanja svog trećeg filma, Dom za vešanje (po scenariju beogradskog pisca Gordana Mihića), Emir Kusturica sve agresivnije nastupa u novinskim i televizijskim intervjuima. To je vrijeme napuknuća jugoslavenske federacije i on vrlo rado i često govori na političke teme. Raspravlja o mentalitetnim nedostacima Slovenaca i Hrvata, te klizi u nekontrolirani šovinizam koji će poprimiti i rasističke konotacije (Slovence naziva bečkim konjušarima) i zalaže se za neku vrstu neprosvijećenog populizma i vrlo rano daje podršku srbijanskome predsjedniku Slobodanu Miloševiću. Time će još više protiv sebe okrenuti Hrvate i Slovence, koji mu ionako nikada nisu bili skloni, no u svom prirodnom biotopu, u Sarajevu, neće imati nikakvih problema, ako problem nisu dvojicatrojica novinara, uglavnom iz omladinskih glasila, koji će mu javno spočitavati izjave o narodima i politikama.

Film Dom za vešanje bio je skupa realizacija na temu organskoga života, s bezbrojnim filmskim citatima i parafrazama, te neskriveno izraženoj sklonosti različitim oblicima folklorizma i fantastike te budalaštinama koje Kusturica pokušava ponuditi pod egzotiku i za koje osobno i vjeruje da su egzotične (primjer Ciganina koji pokušava preskočiti svoju sjenu). Film je pretrpan snovima, krovovima kuća koje se dižu u nebo i narodnim mudrostima koje postaju općim mjestima prije nego što se prvi put izgovore. Po inerciji, Dom za vešanje imao je solidnu domaću i inozemnu prođu, no gledatelj više ni po jednom detalju nije mogao zaključiti kako ga je režirao isti čovjek kao i Sjećaš li se Dolly Bell.

Nakon prvih negativnih kritika Emir Kusturica počeo je pokazivati znakove nasilnosti. Prijetio je novinarima koji bi se usudili o njemu napisati nešto loše, a pošto je prvi put ispred elitne kavane bosanskih pisaca nasrnuo na jednog od njih i nabrzinu ga izudarao, javno mnijenje našlo se u iskušenju da redefinira ili upotpuni sud o svojoj zvijezdi. Većina ljudi odlučila se za ovo drugo. Osim što je bio velik režiser, Kusturica je tako u Sarajevu postao i "emotivac" kojemu se zbog "genijalnosti" oprašta i siledžijstvo; i ne samo da mu se oprašta nego se, na neki način, i javno subvencionira.

Od sredine osamdesetih u Sarajevu se stvarao jedan vrlo čudan i jako raširen prijelazni mentalitetni oblik. Umjesto kombinacije građanskog i čaršijskog identiteta s jedne strane, te ruralnog i proleterskog s druge, a koji su bili objedinjeni specifičnom vrstom humora i bliskosti kroz humor, rađao se nov običajni kod po kojemu je svaki nedostatak u obrazovanju, ponašanju i ophođenju mogao biti pretočen u kvalitetu, dok su norme građanskoga ponašanja postajale jednako prezrenim kao i nesnalaženje seljaka tek pristiglih u grad. Ovo se, naravno, nije primjećivalo uvijek i na svakom mjestu, niti se mogao dogoditi prodor novog mentaliteta u domove onih koji su bili urbano situirani, ali je u javnom komuniciranju, među gradskom elitom i kulturnim zvijezdama i zvjezdicama, on bio izrazito dominantan.

Emir Kusturica postao je profesor na Akademiji scenskih umjetnosti, a u glumačkoj klasi koju je vodio kroz studij neprestano je potencirao spontanost i prirodnost kod studenata, te ih uvjeravao kako su tehnika govora i pokreta manje važne vještine koje su, po svoj prilici, potrebne samo prirodno nedarovitima. Nakon nekog vremena, čitava je generacija počela sličiti naturščicima iz profesorovih filmova, a čaršijski je sleng ovladao studentskim vježbama, pa čak i onda kad bi se inscenirale antičke tragedije. Većinu drugih predavača, pogotovu stare glumce klasičnog teatarskog stila, iritirale su Kusturičine metode promoviranja govornih mana u glumačke kvalitete, no ako bi mu što i progovorili, veliki ih je režiser, vrlo često i pred studentima, brutalno vrijeđao, uvijek inzistirajući na tome da je on zvijezda europskoga formata, dok se oni nisu pomakli iz provincijskih kazališta i domova kulture. Vjerojatno ne treba napominjati da je i ovo samo pridonosilo bujajućoj karizmi Emira Kusturice.

Koliko je Sarajevo tih mjeseci i godina bilo opčinjeno Kusturicom, svjedoči i činjenica da se nitko nije iznenadio kad je režiser stavljen na izborne liste i plakate Stranke reformskih snaga, dakle partije koja je bila u proklamaciji antišovinistička i s kojom su Kusturičine izjave o Hrvatima i Slovencima bile potpuno nesravnjive. Naime, malo je tko i razmišljao o "bečkim konjušarima" i onima čija se "sva kultura vidi sa Sljemena". Emir Kusturica za prijeratno je Sarajevo bio egzistentnija pojava od svih onih na koje se njegov šovinizam odnosio. Pritom valja napomenuti da se nije radilo o Sarajevu kao Kusturičinu istomišljeniku, nego o Sarajevu koje je Kusturicu do krajnjih granica toleriralo tretirajući njegove stavove kao dio privatnosti u koju ne treba zalaziti i koju valja prihvatiti kao što se, recimo, prihvaća nečija boja očiju.

Zašto je Kusturica usprkos svojim promiloševićevskim i šovinističkim izjavama pristupio Markovićevim reformistima? Odgovor na ovo pitanje savršeno je jednostavan. Savez reformskih snaga bio je u Sarajevu stranka skupih kavana i intelektualnih salona u kojima su se okupljali "uspješni" ljudi čiji su šarm i elokventnost svakako mogli odgovarati Kusturičinoj predodžbi svijeta. Činjenica da mu stranački program nije bio pretjerano blizak i nije važna jer ga ionako nije javno obvezivao. I poraz na izborima pogodio ga je samo zbog osobne sujete. Naime, nije računao na to da su Sarajlijama (i Bosancima općenito) jednako potrebni njihovi nacionalno-konfesionalni pokreti kao i medijske zvijezde koje su im liječile osjećaj inferiornosti. Za zvijezde nisu mogli glasovati na političkim izborima jer se oni nisu održavali na ulici, kavani ili nekom drugom mjestu javnog samopotvrđivanja, nego su se obavljali u tajnosti i samoći. A da kasnih osamdesetih raskorak između osobnog osjećaja i javnog stava nije bio tako velik, ni Kusturičin šovinizam ne bi se tolerirao, te režiser opet ne bi prošao na izborima. Poraz u ovoj igri bio mu je, dakle, suđen.

Zanimljivo je, međutim, to da njegova popularnost u gradu nije opala pošto su reformisti izgubili izbore i pošto je Kusturica javno prezreo građane koji ga nisu birali. Zvijezda je i dalje bila jednako neprikosnovena, a bez obzira na promjenu vlasti, ljudi na ulicama i u kavanama nisu u neobaveznim razgovorima htjeli priznati da su glasali za nacionalno-konfesionalne pokrete (SDA, SDS i HDZ u Sarajevu su zajedno dobili više od tri četvrtine glasova). Svoje velike skupove te su strukture i nakon izbora morale popunjavati gostima iz provincije. Atmosfera u gradu djelovala je pomalo šizofreno: s jedne strane izborni su nam rezultati potvrđivali kako samo svaki osmi slučajni prolaznik nije glasao za nacionalno-konfesionalni pokret koji mu je određen imenom i prezimenom u osobnim dokumentima, a s druge se strane gotovo svatko pravio kako je baš on - onaj osmi.

S početkom rata u Hrvatskoj politička angažiranost Kusturičinih intervjua više se ni uz najbolje namjere ne da tumačiti kao umjetnikova ekscentričnost, niti se u njegov odnos prema Slovencima i Hrvatima može učitavati išta osobno. Bez obzira na to koliko je tko toga svjestan, ali pošto opali prvi top, pogine prvi civil i nestane prvi grad, javno izgovorene riječi postaju municijom koja se može upotrijebiti ili protiv onih koji su poveli rat ili protiv onih koji se u ratu brane. Kusturica je raspalio po ovim drugima, a u vrijeme pada Vukovara savjetovao je bosanskim muslimanima da se priključe Srbima i Srbiji "jer s Hrvatima ionako nemaju ništa zajedničko". Ponovio je to u više novinskih intervjua, a potom bio po nekoliko puta citiran u Hrvatskoj (uz razumljive pogrde) i u Srbiji (uz jednako razumljive pohvale).

U Sarajevu njegovi istupi i dalje nisu doživljavali širu osudu (na državnoj televiziji protiv njega nije se mogla reći ni riječ), no kako se približavao rat u Bosni, ipak je već bilo onih koji su o režiseru počeli drukčije razmišljati, premda se nitko od ljudi koji su činili prvu garnituru njegovih suradnika i slavitelja nije odredio protiv njegovih izjava. Neprikosnovena zvijezda i dalje je sjala nad gradom oko kojega je u zimu 1991. JNA već kopala i betonirala rovove i dovozila tenkove i topove koji će skoro četiri godine Sarajevo držati u opsadi. S gotovo autističnom upornošću Sarajlije su ustrajale u naklonosti prema čovjeku koji im je emancipirao sleng i sa svojim ih filmovima "poveo u Europu", te pokazao Zagrebu i Beogradu svu superiornost divljeg genija sarajevske ulice.

Od 1989. Kusturica je najavljivao dva filmska projekta za koje se danas čini kako nikad neće biti snimljeni, ali koji su u mnogo čemu paradigmatični. Prvi je trebao biti američka filmska adaptacija Zločina i kazne Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, a drugi adaptacija Andrićeva romana Na Drini ćuprija. Na prvom scenariju režiser je radio s Gordanom Mihićem, a taj film trebao je značiti prodor divlje Europe u sterilnu Ameriku. Naime, Kusturica je bio uvjeren, a to u razgovorima nije sakrivao, da će s dobro ispričanom i snimljenom pričom Hollywood baciti pod noge. Drugi scenarij pisao je Abdulah Sidran, a film je zamišljen kao veličanstvena freska, spektakl sa stotinama glumaca u kojemu bi problem temporaliteta (Andrićev roman zbiva se u dva stoljeća dugom periodu, te je njegovu kronologiju, koja usto nije pravilno ritmizirana, nemoguće prenijeti na film), koji se činio nepremostivim, bio riješen pojavom samog Boga! Abdulah Sidran povjerovao je kako će mu taj scenarij biti životno djelo. Filmska priča o mostu koji je u stvarnosti povezivao bosanske i srbijanske putove ostat će za duga vremena nedovršena, te je vjerojatno kako ni Kusturica ni Sidran neće dočekati dan snimanja filma o ćupriji na Drini. Konotacije iz Andrićeva djela koje su priču o mostu činile univerzalnom, opće razumljivom i civilizacijski transparentnom, s ratom iz 1992. postale su daleke i strane, očima i duši nevidljive i nedohvatljive poput vode u grotlu bunara usred noći bez zvijezda i mjeseca. Tijekom rata, u trenucima svog nacionalnog osvješćivanja, Abdulah Sidran reći će za Ivu Andrića da je bio protiv Bosne i da je mrzio Muslimane.

Prve granate na Sarajevo pale su 5. travnja 1992. Emir Kusturica tih se dana nalazio u Parizu, ali je i dalje gotovo redovito komentirao ratne događaje za beogradske novine i televiziju. Krivca za rat u Sarajevu nalazio je na svim stranama, osim što krivcem nije smatrao predsjednika Srbije Miloševića. Na televiziji Hayat, maloj privatnoj stanici čiji je signal bio uhvatljiv samo u središnjem dijelu Sarajeva, prokomentirao sam njegove izjave, kronološki ih poredao i rekao da Kusturicu, bez obzira na to što njegov prvi film i dalje smatram izvanrednim, vidim u toj mjeri moralno niskim i gnušanja vrijednim tipom da me više ne zanima ni jedno njegovo eventualno razjašnjenje i opravdanje, niti više želim slušati ljude koji su kadri zarad režiserske genijalnosti relativizirati njegove stavove. Tako sam govorio nakon petnaestak dana opsade, kad su već kiše granata zasipale grad i kad se činilo da Sarajevo počinje živjeti svoj ratni život u kojemu će mirnodopska sazviježđa promijeniti raspored, a privatne fascinacije ustuknuti pred naletima u Beogradu režiranog spektakla smrti. Potkraj travnja srbijanska je vojska već pregazila gotovo polovicu Bosne, od bosanskog muslimanskog stanovništva očišćeni su Zvornik, Bijeljina, Višegrad i Foča, a broj raskomadanih Sarajlija prešao je stotinu.
Već sutradan nakon moga istupa na Havatu, uzbuđeni je voditelj glavnog dnevnika na državnoj televiziji na samom početku emisije najavio ekskluzivni telefonski razgovor s Emirom Kusturicom. U prvoj rečenici režisera je predstavio punim imenom i prezimenom, da bi ga nakon toga zvao familijarno prisnim nadimkom - Kusta. Čak je i ta neobična i neprilična intimizacija na početku središnje informativne emisije emitirana u najstrašnijim danima rata bila nekom vrstom hommagea novokomponiranom sarajevskom mentalitetu čiji je najsjajniji simbol bio Emir Kusturica. Naime, premda je javna i privatna komunikacija u Sarajevu uvijek bila otvorenija i neformalnija nego u Zagrebu ili Beogradu, u ranijim vremenima samo je Josip Broz mogao biti spomenut po nadimku.

Već u prvoj rečenici svog televizijskog intervjua Kusturica je rekao da mu je "užasno teško zbog onog što se u Sarajevu dešava", premda zapravo ne zna ni što se dešava jer su "informacije koje stižu do Pariza vrlo proturječne". Odmah nakon toga osvrnuo se na "jednog iskompleksiranog glavonju i nedarovitog smrdljivca" koji ga ovih dana opanjkava po Sarajevu. Voditelj dnevnika samo je klimao glavom ne uzbuđujući se zbog Kusturičina izljeva "emocija", niti osjećajući kako su se s ratom i granatama ponešto izmijenili kodovi dopuštenog i društveno prihvatljivog ponašanja. Kusturica je govorio pet-šest minuta, a monolog je završio nekolicinom konkretnih fizičkih prijetnji spomenutom "iskompleksiranom glavonji", dakle meni.

Uslijedile su vijesti o ubijenim gradovima, slike zaklanih ljudi i gorućih bolnica, napuštenih domova i krvavih ulica. No, sve to još je uvijek bilo manje atraktivno od "Kuste" i njegovih "emocija". Kao u nekoj imaginarnoj postmodernističkoj tragediji, publika se opirala ugasnuću zvijezde. Njezin sjaj bio je tako jak da ga krv još nije mogla zasjeniti. Bez obzira na sve, morao sam samome sebi priznati da me je očarala epizoda s televizijskim dnevnikom. Naime, bilo je sasvim očito da ni voditelj dnevnika (koji će nedugo potom postati medijski simbol sarajevskog otpora okupatoru), ni anonimni Kusturičin dojavljivač koji nije mogao izdržati da netko pljuje po zvijezdama, pa makar na programu televizije koju su mogle vidjeti četiri ulice i nekoliko tisuća ljudi, kao ni posljednji Sarajlija očaran Kusturicom, ne razumiju iz kojih i kakvih prostora potječe njihova fascinacija. Oni su se manje divili filmovima, a više čovjeku koji je iz blatnjava sarajevskog naselja Gorica stigao do vrhova, do prvih slova natpisa iznad Hollywooda. Ono što je za ostatak svijeta bio lav sa špice Metro Goldwyn Mayera, za njih je bio lik Emira Kusturice. Ta fascinacija bila je zapravo beskrajno urbana i moderna, te zato i nije mogla biti osporena političkim, nacionalnim, kulturnim i ljudskim razlozima. U njoj nije bilo ni traga plemenskome idolopoklonstvu, niti ljubavi prema vođi. Voljeli su Kusturicu kao što djevojčice na davnim crno-bijelim spotovima vole Lennona i McCartneyja. Takva ljubav zvijezde prati do kraja karijere ili do trenutka kad vrući hitovi postaju mlaki evergreeni, a kolektivna fascinacija postaje predmetom interesa povjesničara i fenomenologa.

Kusturica se nakon toga nije više javljao bosanskoj državnoj televiziji, izdaleka se tek načulo kako je izjavio da će se "spaliti ako Sarajevo ne bude spašeno", a rat je sve više postajao jedinom autentičnom stvarnošću. Biografije građana Sarajeva svodile su se na njihova ratna iskustva, te na blijeda i nesigurna sjećanja na mir. Nakon nekoliko mjeseci nestalo je struje, pa se nekima privremeno, a ubijenima zauvijek, ugasila elektronska slika svijeta.

Potkraj te prve sarajevske ratne godine Kusturica je u Americi dovršavao svoj dugo pripremani film Arizona Dream, no usprkos ostarjelom Jerryju Lewisu i Faye Dunaway, te glazbi Gorana Bregovića u kojoj se glasom pojavljuje Iggy Pop, film je ispao beskrajno dosadan, a njegova priča lažna i neautentična. U Americi je prošao gotovo sasvim nezapaženo, u Europi tek malo bolje, u Srbiji su etablirani kritičari bili mnogo zadovoljniji od publike, a u Sarajevu nije ni prikazan. Bez struje ne rade kino projektori, niti u gradovima pod opsadom ljudi odlaze u kino. Sarajevske novine sve su češće prenosile Kusturičine promiloševićevske izjave u čijoj je učestalosti već bilo nečeg bolesnog. Naime, ni jedan beogradski režiser ili pisac, osim onih koji su bili direktno angažirani u vlasti, nije toliko puta ponovio izraze simpatija srbijanskome predsjedniku, te osudio "separatiste, fašiste, bjelogardejce, ustaše i mudžahedine". Nakon nekog vremena, prijeratna sjećanja i emocije već su protjerani iz ljudskih života, pa su se ugasile i posljednje simpatije prema Emiru Kusturici, te se o njemu počelo govoriti kao o nacionalnom izdajniku. Nemoguće je to ustvrditi, ali mi se čini da su svačije osobne fascinacije Kusturicom nakon godinu dana opsade postale upravo proporcionalne novorođenoj mržnji. Jednako kao što je prije rata bio neprikosnovenim simbolom kulturne identifikacije, tako je sad bivao simbolom krvave opsade. Nema nikakve sumnje da se o zlom Kusturici govorilo više nego o Dobrici Ćosiću, SANU ili bilo kojem drugom intelektualnom stožeru srbijanske agresije.

Danas vjerojatno više nitko i ne pokušava racionalno objasniti mehanizme pomoću kojih su okolnosti, te on sam, doveli Kusturicu u situaciju opće moralne osude. Ako netko nešto i pokušava s njim u vezi objasniti i razjasniti, onda se obično radi o histeričnim verbalnim ispadima (tipa - "Kusturica je rođeni psihopat"), paranoičnim podmetanjima ("Kusturicu je ucijenila srpska policija") ili mračnim rasističkim fabulacijama (u hrvatskim dnevnim novinama čitamo: "Emir Kusturica je vanbračno dijete nevesinjskog Cigana čergara"). Sve to samo gradi jedan novi mit, šupalj kao zvono i prazan kao napuhani balon, o idealnom nacionalnom izdajniku kojim će generacije baka pred spavanje plašiti generacije unuka.

Kusturica je, međutim, bio dosljedan. Ono što je izjavljivao 1988. ponavljao je svih narednih godina, bez obzira na okolnosti i bez obzira na činjenicu što se većina ljudi na ovaj ili onaj način prilagođava novim okolnostima i što izgovorene riječi u miru ne zvuče isto kao i u ratu. Ritam smrti i ubijanja režiseru je samo pridavao nove konotacije, premda on po svoj prilici u ubijanju nije sudjelovao. No, sa svakim čovjekom stradalim u Bosni, sa svakim novim koncentracijskim logorom i spaljenim gradom rasla je osuda njegove osobe. Tisuće anonimnih ubojica s prvim će pravim mirom prošetati istim ulicama kojim šetaju ljudi koji igrom slučaja nisu postali njihove žrtve, no sva će se ubojstva u nekoj vrsti kolektivnog svođenja računa i domovinskog, pa i nacionalnog, samopotvrđivanja, poput strašnog moralnog tereta, prebaciti na pleća Emira Kusturice. I što je najgore, ne postoji ni jedan jedini razlog da ga netko izbavlja od takve sudbine. Kusturičini filmovi, dobri i loši, imaju svoj odvojeni život, koji je, istina, u velikoj mjeri uvjetovan zemaljskim životom njihova tvorca, no zbog filmova ga ne vrijedi izbavljati od riječi koje je davno izgovorio i ponavlja ih do danas. Vrijednost svakog umjetničkog djela sadržana je isključivo u djelu samom. Nije joj važno ni vrijeme ni prostor, ali - koliko god zvučalo paradoksalno - ni to hoće li se nakon katastrofe opet jednom pojaviti neopterećeni i nevini konzumenti koje će zabljesnuti njezin sjaj. Ne postoji smrt umjetnosti, osim u slučaju njezina fizičkog uništenja; postoji samo smrt filmskog gledatelja.

Pretposljednji Kusturičin film, snimljen po scenariju velikoga srbijanskog dramatičara Dušana Kovačevića, nazvan Podzemlje (u patetičnom podnaslovu - Bila jednom jedna zemlja), snimljen je u vrijeme ekonomskih sankcija, novcem beogradske državne televizije, prikazan je u Cannesu i nagrađen Zlatnim lavom. U žiriju je sjedila nobelovka Nadine Gordimer, poznata književnica i borac protiv apartheida u Južnoj Africi. U nekoliko dokumentarnih i kvazidokumentarnih scena Kusturica prikazuje Zagrepčane kako s cvijećem dočekuju njemačke naciste, te puste Beogradske ulice po kojima gazi njemačka okupacijska vojska. Događaj od kojega film polazi jest bombardiranje Beograda 6. travnja 1941. U trenucima dok Kusturica inscenira zračni napad na glavni srbijanski grad, u stvarnome životu srpski topovi i tenkovi i dalje ruše i ubijaju Sarajevo. Pošto mu je omogućeno da za potrebe filma dinamitom digne u zrak jednu beogradsku kuću, on će u šali reći: "Bolje da Beograd bombardiram ja nego NATO pakt!" Naime, scena je snimana u vrijeme kad je Miloševiću, istina bez stvarne namjere, prijećeno vojnom intervencijom ako ne obustavi pokolj Bosne.

Podzemlje, po sudu većeg dijela zapadne kritike, predug je, konfuzan i dosadan film, tako da je gledatelju nejasno zašto je zapravo zaslužio nagradu u Cannesu. Čini se kako je najvjerojatniji odgovor u jednostavnoj činjenici što je Zapad u trenucima ubijanja Sarajeva bio fasciniran time da netko tko je rođen u Sarajevu uopće snima filmove.

Negdje sam vidio fotografiju Emira Kusturice na kojoj on prema objektivu kamere pruža tri dignuta prsta, nekad stari znak kršćanskoga raspoznavanja, a u ovom ralu znak Miloševićevih i Karadžićevih vojnika. Premda je riječ o sasvim običnoj i tehnički vrlo prosječnoj fotografiji, snimljenoj okom novinskoga reportera, gledajući je imam osjećaj kakav sam imao pri pogledu na nakazne figure s djela Diane Arbus. Naime, taj lik življi je i stvarniji od slike kakvu fotografski medij o stvarnosti može pružiti. Čak mi se čini kako me gleda ravno u oči. No, to je, naravno, samo iluzija, proizvedena na sličan način na koji se iluzije proizvode u umjetničkim medijima dvadesetog stoljeća. Razlika je samo u tome što ova fotografija ne prikazuje fiktivnu stvarnost. Scena posmrtne islamske molitve iz filma Sjećaš li se Dolly Bell s njom čini skladnu i bolnu cjelinu.

KINĐETOV ROLING

Piše: Miljenko Jergović


Bio je najbolji "Bosnin" igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti.

U Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, običaj je da se ljudima ne govore loše vijesti. Umre li čovjek, to se prešućuje rodbini i prijateljima i čini se sve da što dulje žive u iluziji da je živ onaj kojeg više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se drage spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome se ne pišu nekrolozi, a o mrtvima se govori kao da će evo sad naići ili kao da su na nekom dalekom aerodromu i čekaju avion da ih vrati kući. Lijepo bi bilo biti Burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti.

Noć je pred Dan oslobođenja Sarajeva, godina 1979. i svi gledamo direktan prenos iz Grenoblea. Teku posljednje sekunde utakmice, tri je razlike za "Bosnu", prednost koju "Emerson" nikada neće stići. Gledam u crno-bijelu sliku televizora koji se zvao Ambasador i nisam svjestan da ću ovo zauvijek pamtiti. Bit će u životu važnijih stvari i većih događaja koje ću zaboraviti, bit ću i sretniji nego te večeri, ali malo šta će mi ostati, iz slike u sliku, iz trenutka u trenutak, kao čist doživljaj, cijeli i jasan. Nešto se u mozgu tako posložilo, proradila je neka kemija, i bilo je tako. Četrdeset pet koševa Žarka Varajića, Radovanovićevo hrvanje s Dinom Meneghinom, poderani glas Boše Tanjevića, Kinđe... Bio je to vrhunac njegove karijere, premda je tek navršio dvadeset petu. Ništa što se dalje bude događalo, nijedna pobjeda, neće biti veće od Grenoblea. Već pet godina bio je najbolji "Bosnin" igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti. Velik i u lošim utakmicama i među igračima za koje nitko nije vjerovao da će postati prvaci Europe. Netko drugi bi iz te "Bosne" još 1975. ili 1976. otišao u "Partizan" ili "Crvenu zvezdu", igrao s gotovim košarkašima, Kićanovićem, Dalipagićem, Slavnićem, Kapičićem..., ali Mirza Delibašić to nije učinio. Umjesto da ode u veliki klub, on je maloga stvorio prvakom Europe. Ne znam da je ikada jedan igrač bio tako važan.

U razredu bi se svakoga ponedjeljka prepričavalo koga je u subotu Kinđe uzeo na roling. Istu fintu ponavljao je po desetak puta u svakoj utakmici i skoro uvijek bi upalila. Okrenuo bi obrambenog igrača, obično blizu aut-crte, s lijeve ili s desne strane, digao se na šut i pogađao. Desetak godina kasnije bila bi to tri poena. Taj leđni roling, koji je Kinđe izvodio prvi u Europi, pokušavali su naučiti svi provincijski šuteri tog vremena, ali nije im išlo. Bježala im je lopta, sudija bi svirao krivo vođenje, zabijali su se u protivnika ili bi, ako slučajno sve dobro izvedu, promašivali koš. Dragan Kićanović, autentični košarkaški genije, i standardni član najbolje reprezentativne petorke u jugoslavenskoj povijesti, nikada nije pokušavao kopirati Kinđetov roling. Bio je pametan i bilo mu je jasno da ga ne može izvesti na isti način. Ta mekoća pokreta, tijelo koje klizi iznad parketa jednako sigurno i logično kao što ptica leti, bila je ono po čemu se Mirza Delibašić razlikovao od svih košarkaša koje sam u životu gledao. Jednom sam mu, u zimu 1992., plašeći se malo da ga ne uvrijedim, rekao da me taj njegov roling podsjećao na balet. Pogledao me je u oči, skužio da mi ne pada na pamet provaljivati ga, i mirno rekao: "Pa da, prvo sam vježbao balet, a onda počeo igrati košarku!" Mislio sam da se zeza. Poslije su mi drugi rekli da je Kinđe stvarno vježbao balet.

Bila su to vremena kada je naša, balkanska, prepotencija imala nekog uporišta u stvarnosti. Dobro smo živjeli, vjerovali smo da nam je zemlja najbolja i najpravednija na svijetu i rado smo radili folove od tuđih slabosti. Ona Kićanovićeva i Slavnićeva odbojka u europskom finalu protiv Rusa 1977. vrtila se svake sedmice na špici sportskoga pregleda, kao vrhunac našega ruganja svijetu. Našoj svadljivosti nije bilo granica, ni potrebi da ponizimo svakoga koga smo u stanju pobijediti. Zapravo, nije nam bilo jasno zašto bismo i pobjeđivali ako se nakon toga nećemo rugati. Ono što smo pokazivali prema vani, demonstrirali smo i jedni drugima, na domaćim terenima i u lokalnim obračunima. Ali Kinđe je bio iz neke druge priče. Bez cirkuskoga dara i potrebe da razveseli naciju, on je igrao svoju igru, jednako pristojan u pobjedi i porazu. Zato njemu nisu zviždali u Zadru, Beogradu ili Zagrebu i zato je on, uz Krešu Ćosića, bio onaj mirni, tihi i dobri igrač generacije. Ako je i bio jugoslavenska zvijezda, to je bilo uvijek i samo zbog košarke. Došao je iz svijeta fino odgojene djece.

Osim njega ne znam više nikoga koga Sarajevo nije pokušalo osporiti. I pritom je svu veličinu pokazao u ovome gradu. Svi drugi mogli su biti šupci i papci, lopovi, prevaranti i foleri, bilo da se radilo o Bregi, Papetu, Berberu ili Indexima, samo za njega nitko nikada nije rekao da je loš košarkaš i da je budala. Da se Michael Jordan rodio u Sarajevu, puno bi gore prošao. Da je Picasso bio naš, već bi ga pola grada smatralo trećerazrednim molerom i teškom varalicom. Samo je Kinđe mogao izbjeći takvoj sudbini. Nije ga nosilo to što je bio čudesan košarkaš, veći nego što su rezultati njegovih ekipa mogli pokazati, nego to što je bio i ostao iznimka od mentaliteta. Fini čaršijski gospodin, kojega je jače obilježilo ono što je ponio iz roditeljskoga doma, nego sav sjaj velike karijere. Samo je takav mogao fascinirati baš cijelo Sarajevo, premda je malo vjerojatno da su ljudi bili svjesni razloga.

Naši Amerikanci često govore: "Nema više onog Sarajeva!" Čovjeka te riječi nerviraju, pa nema razumijevanja za činjenicu da se njima ljudi koji žive daleko pokušavaju osloboditi neke svoje muke. U posljednjih šest mjeseci su Pimpek, Daco i Ilija Ladin napravili ono zbog čega povjerujem da i u takvim utjehama ima smisla. Otišao bih u Burkinu Faso, pa čim me netko pita šta je sa Kinđetom, da znam šta ću mu reći.

PETI DEO

MORALNI POBJEDNICI, tim koji je nezasluženo ili nesretno izgubio utakmicu. Ovaj termin učestalo se pojavljuje u komentarima sportskih novinara od sredine sedamdesetih. Bilo je to vrijeme velikih poraza jugoslavenskih reprezentativnih i klupskih ekipa, pogotovo Hajduka. Gubilo se u posljednjim sekundama, golom iz ofsajda ili iz nepostojećeg jedanaesterca. Ili se događalo da povedemo s dva razlike pa nam se u poluvremenu igra raspadne i protivnik nam do vrha napuni mrežu. Mitski i često spominjani porazi su onaj Hajdukov protiv St. Etiena, 1:5, nakon pobjede u Splitu od 4:1, s tim da su Francuzi tri gola postigli u posljednjih petnaest minuta, te katastrofa reprezentacije u drugom poluvremenu utakmice protiv Nijemaca u polufinalu Prvenstva Europe. Iz tih i takvih utakmica naši su izlazili kao "tragičari", ali i kao "moralni pobjednici" jer im "božica Fortuna nije bila naklonjena", a ni sudija nije sudio po pravdi nego "po babu i stričevima". Međutim, kako je tragični osjećaj bio u suprotnosti s optimizmom jugoslavenskoga samoupravnog i nesvrstanog duha, tako se više insistiralo na etičkim kvalifikacijama utakmice. Iako smo u stvarnosti izgubili, u nekom višem smislu smo bili bolji te smo se zato i nazvali moralnim pobjednicima. St. Etien i Njemačka su, dakle, bili ili moralni gubitnici ili - tačnije rečeno - kurve.

U trenucima najvećeg očaja Vladanko Stojaković je govorio da je "sreća kurva", iz čega se dalo zaključiti da je kolegica pomagala kolegama fudbalerima. Muškim kurvama iz inostranih ekipa. I nikad se nije dogodilo da se moralnim pobjednikom prozove netko koga smo pobijedili. Premda se događalo i da naši protivnici triput pogode prečku i stativu, da im u posljednjoj sekundi uvalimo gol ili da sudija našima fućne nepostojeći jedanaesterac. Lakonska formula u takvim slučajevima glasi: "Sreća prati hrabre!" Antička božica Fortuna je, dakle, od utakmice do utakmice mijenjala uloge i etičke kvalifikative. Od lake žene, drolje i profuknjače bivala je heroina, Majka Hrabrost i Kosovka đevojka. A sve ovisno od toga pomaže li ili odmaže balkanskim muškarcima, odavno sviklim na pravilo prema kojem se sve poželjne žene na svijetu dijele na svetice i kurve. Našem balkanluku strano je baviti se logičkim pogreškama i nedosljednostima vlastitih metafora i stavova. Uvjereni da smo moralni pobjednici uvijek kada smo na najbjedniji i najstrašniji način poraženi, živjeli smo svoje nogometne živote uvjereni da im nikada neće doći kraj. A došao je brzo. Već u ljeto 1990., kada je Ivica Osim složio reprezentaciju raspadajuće države i na Svjetskom prvenstvu ju doveo na korak od čuda. Da je Dragan Stojković bio sabraniji u odlučnim trenucima protiv Argentine, da Zvonimir Boban nije bio kažnjen zbog udaranja milicionera na Maksimirskom stadionu ili da se božica Fortuna pokazala sklonijom svojim razbludnim sinovima, Jugoslavija se mogla popeti na pobjedničko postolje. Ali nije. Postali smo moralni pobjednici, poraženi u trenutku u kojem nam se smiješila najveća pobjeda u novijoj nogometnoj historiji. Ali što je važnije: tada smo posljednji put bili moralni pobjednici. Počeo je rat, a s njim je zauvijek nestao ovaj termin. Počeli smo ga se sramiti, a ako ga je netko pokušavao koristiti, nailazio je na opći prezir. Iz nekih nejasnih razloga pojam moralne pobjede bio je vezan za postojanje SFRJ. Ali kada smo već bili daleko jedni od drugih i kad nas ništa osim linija fronta više nije spajalo, sudbina se krajnje ironično poigrala s istočnim dijelom mrtvoga tijela stare države. Saveznoj Republici Jugoslaviji nametnute su sankcije i eliminirana je s Europskog prvenstva u nogometu. U zamjenu je na šampionat otputovala Danska s ad hoc skupljenom i nepripremljenom reprezentacijom. I na kraju su Danci postali prvaci Europe. Moralnih pobjednika više nije bilo jer su njihovi navijači trunuli u masovnim grobnicama diljem Hrvatske, na vukovarskoj Ovčari, u Škabrnji, Pakračkoj poljani i Gospiću, gdje su se zajednička radost, bratstvo i solidarnost dijelili prema nacionalnoj pripadnosti žrtava, usred gozbe crva i nevinih zemaljskih baja koje jedu mrtva ljudska tijela i nikome nikad ne pomisle zlo. Moralnih pobjednika nije bilo jer su oni kojima se ježila svaka dlačica na rukama pri pogledu na plavi dres i grb sa šest buktinja, bezglavo bježali od granata po sarajevskim ulicama, probijali se kroz istočnobosanske šume bježeći od noževa i tražili pravdu koje više nigdje nije bilo, a koja je ipak veća od svakog nogometa. Moralnih pobjednika nije bilo jer se svijet moralnih pobjednika podijelio na ubojice i njihove žrtve, a moral se vratio tamo gdje mu je zapravo i mjesto, u srca ljudi. I nikad se na zelenom terenu nije dogodilo ništa pravednije od toga što je Danska postala prvakom Europe.

PA LJUDI, JE LI TO MOGUĆE, uzvik Mladena Delića nakon što je u Splitu Radanović u posljednjim sekundama dao gol Bugarima. Taj gol odveo nas je na Svjetsko prvenstvo 1982. godine, a Delićeve riječi su, uz obavezno navođenje izvornika, ponavljane u svakoj situaciji za koju bi govornik ocijenio da je adekvatna uzbuđenju velikoga nogometnog reportera. Fraza se uskoro prestala ticati nogometa, onda i sporta općenito, da bi na kraju suvereno ušla u naš jezik. Otprilike na onaj način na koji fraze postaju integralni dio govornoga iskustva u engleskom. "Pa ljudi, je li to moguće!", može se uzviknuti kad god je čovjeka volja, a da ga svi shvate.

Mladen Delić (R.I.P.)

STATI NA LOPTU, nije do kraja jasno što ova fraza znači; usporiti igru, odugovlačiti je, mučiti protivnika, napucavati loptu preko tribina ili činiti sve da pri povoljnome rezultatu što više vremena prođe bez prave igre. "Stati na loptu" češće se koristi u negaciji. Primjerice: "Naši nisu znali stati na loptu kao što to čine iskusnije ekipe..." Ili: "Nemamo mi talijanski mentalitet pa da znamo kad treba stati na loptu..." A možda i: "Stali bismo na loptu da protivnik nije igrao tako grubo..." U biti, ova fraza govori o jednoj od većih zabluda našega nogometnog shvaćanja, ali i o kolektivnome poganom karakteru. Naime, nitko kao naši neće toliko odugovlačiti igru i valjati se po igralištu, nitko prije nas tako rano ne "stane na loptu", nitko ozbiljan ne prestaje igrati čim povede u sedmoj minuti utakmice... Koliko god si utvaramo da smo hrabri i borbeni, mi smo kukavice sa zečjim srcima. Tako stoje stvari u fudbalu, a možda i u životu. Talijani jesu veliki prevaranti i uvijek su znali igrati bunker s fanatizmom Crvene armije u bici kod Staljingrada, ali oni se nisu ni trsili svojom nacionalnom hrabrošću te su od kukavičluka znali načiniti vrlinu. U nogometu i izvan njega. I što je bitnije od toga, Talijani nisu bili najveći i najbolji, niti su davali smisao fudbalskoj igri. A Nijemci i Brazilci koji, pak, jesu bili najveći, nikad se nisu bavili stajanjem na loptu. Bilo im je jasno da je lopta okruglo geometrijsko tijelo na koje ne smiješ stati punom težinom ukoliko nisi lakši od nje. Izmakne ti se ispod nogu i završiš s nosom u blatu.

IDE GLAVOM GDJE DRUGI NEĆE NI NOGOM, stara fraza nogometnih reportera kojom se isticala hrabrost pojedinog igrača, ali i njegovo ludilo. Naročito su cijenili golmansku i halfovsku požrtvovnost. No, istina je da se ove riječi nisu koristile za nadarenije igrače, čarobnjake igre i velike vratare. Čak ni onda kada su oni zbilja išli svojim glavama tamo gdje njihovi suborci nisu ni nogama. Iz ovoga bi se dalo zaključiti da riječi "ide glavom gdje drugi neće ni nogom" predstavljaju kompliment u situaciji kada je za komplimentiranje jako sužen manevarski prostor. Isto kao kad se za neobično ružnu djevojku kaže da ima lijepe oči ili da je dobra u duši. Ljepotice, naime, imaju još ljepše oči, a stanje duše nije u bližoj vezi s bilo čijim fizičkim izgledom.

PROMAŠIO JE CEO FUDBAL, govorili su isključivo beogradski reporteri. Iz nepoznatog razloga njima su fudbal i lopta bili istoznačnice. Na kraju se i moglo govoriti o sinonimima, ali samo u dječjem žargonu. Kad dobiješ nogometnu loptu za rođendan, tada si se mogao hvaliti da si dobio fudbal. Nije zabilježeno da je itko mimo djece i beogradskih reportera na ovakav način rabio riječi.

PENALTIK, jedanaesterac u času goleme reporterske egzaltacije. Kada bi Vladanko, Marko Marković ili Zoran Popovski bili u naročito povišenom duševnom stanju i kada bi im pamet dobila temperaturu trideset devet sa sedam, tada bi jedva dočekali da dreknu: "Penaltik!" O značenju dodatka "tik" nitko se nikada nije raspitivao. Vjerojatno zato što je svima bilo jasno da ga priseban čovjek uz riječ penal nikada neće izgovoriti. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo onome tko bi u nekom sarajevskom kafanskom razgovoru o nogometu rekao - penaltik! Bio bi na duže vrijeme eliminiran iz svake ozbiljne diskusije.

ELVER, opet egzaltirani izraz za jedanaesterac, ali u ovom terminu ima nečega šmekerskog. Znao ga je izgovoriti Mirko Kamenjašević i drugi reporteri iz starije radijske garde. Iako se radi o germanizmu, elver je zbog starinskoga prizvuka znao zazvučati kao turcizam. Jezički neupućen dječak mogao je pomisliti da se tako zvao jedanaesterac još u vrijeme kada je reprezentacija Sulejmana Veličanstvenog harala svim europskim stadionima i bila je na pola koraka od toga da rasturi tada moćnu austrijsku ekipu.

ČETVRTI DIO

FLASTER, nogometaš koji je od trenera dobio zaduženje da tokom utakmice u stopu prati najboljeg protivničkog igrača, najčešće onog s brojem devet ili deset na leđima. Ako odabrani stoji na centru igrališta, Flaster disciplinirano stoji uz njega. Ako kreće u napad, Flaster mu diše za ovratnik. Vrati li se u obranu, Flaster je opet uz njega. Jedina situacija u kojoj se Flaster odvaja od žrtve, je kada medicinsko osoblje na nosilima žrtvu iznese s terena. Ali i tada Flaster ima zadatak da s jednim ili s oba oka prati što se događa s vanjske strane aut-linije. Uvijek postoji opasnost da žrtva poskoči na noge lake, zašprinta preko igrališta, stušti se u šesnaesterac i rezantnim šutom ili gromovitim volejom zatrese mrežu. A sve jer se Flaster odlijepio vjerujući da ranjeni neprijatelj više nije neprijatelj. U fudbalu ne važe ženevske konvencije i pravila ratovanja. Samo iznenadna smrt na igralištu ili otvoreni prijelom potkoljenice će dobrog Flastera uvjeriti da je njegov zadatak izvršen i prije isteka devedesete minute. Osim što je njegov zadatak da žrtvi dahće za vrat i da ju vrškom kopačke kucka i štema po gležnjevima, da ju kosi klizećim startovima i skače joj na leđa kad stiže visoka lopta, dobar Flaster iskoristit će i druge načine da izbezumi žrtvu. Dok sudac ne gleda, štipkat će ju za stražnjicu, tiho joj psovati majku i ženu (u slučaju kad je žrtva oženjena) ili novorođeno dijete. Naročito dobri flasteri su znali žrtve sasvim neprimjetno hvatati za testise i snažno ih stiskati. Nakon najviše dva ili tri takva zahvata tokom utakmice, žrtva bi se sasvim izbezumljivala i uzvraćala odgurivanjem ili - još bolje po Flastera - šakom u glavu. Sudac bi izvadio crveni karton i pokazao ga žrtvi, a utakmica se mogla smatrati završenom. Ne samo zato što je protivnička ekipa ostajala s igračem manje (i to najboljim) nego i zato što se u takvoj situaciji i preostalih deset igrača osjeća kao onaj jedan kojem smo muda držali u procijepu. U sutrašnjim novinskim izvještajima nitko to neće napisati, ali svima je jasno da je utakmicu dobio dobar Flaster. On neće biti počašćen visokim ocjenama, za njega se neće zainteresirati selektor reprezentacije i bit će vazda prezren i od domaće i od gostujuće publike, ali trener i suigrači znat će cijeniti njegovu vrijednost. Dobri flasteri su u povijesti nogometa bili rijetkost. Manje ih je nego velikih centarfora i golmana. Možda je dobrih flastera manje nego i velikih desetki. Jedan od najboljih Flastera Prve savezne fudbalske lige je početkom osamdesetih bio Zoran Vujović (1958). Iako se, navodno, nije služio psovkama i podlostima te se smatrao korektnim igračem. Ali žrtvu je pratio s fanatizmom kakav je u životinjskome svijetu zabilježen samo kod pustinjskih lešinara i kojota. Vujović je bio lišen osobne taštine, zbog koje stradaju preambiciozni bekovi, i nije mu na um padalo izigravati kreativca u utakmici u kojoj mu je naređeno da bude Flaster. Ali u jednom intervjuu koji je dao potkraj karijere, Zoran Vujović je rekao da se svakoga i najboljeg svjetskog napadača može čuvati osamdeset devet minuta, ali u onoj jednoj minuti može se srušiti svijet. Nema Flastera koji bi izdržao svih devedeset. U Vujovićevim riječima sigurno ima istine, ali one govore i o nečemu drugom. Govore o besmislenosti Flastera u fudbalu. Flasterom se služe uplašeni treneri. Flaster je simbol kukavičkog nogometa. I siguran korak prema porazu. Velike ekipe nikad nisu igrale s Flasterom, a velikim trenerima bilo je jasno da Maradonu, Blaža Sliškovića ili Safeta Sušića ne mogu zaustaviti uz pomoć atentatora. Jer flasteri su atentatori praznih pištolja.

ŽIVI ZID, formacija od dva do pet pa čak i šest igrača koja se postavlja u slučaju opasnoga slobodnog udarca. U metaforičkome smislu, ti ljudi su se našli pred streljačkim vodom. Tako se i ponašaju. Preplašeno žmirkaju, sklanjaju pogled, dlanovima štite najosjetljivije dijelove tijela (u većine muškaraca isti se nalaze u međunožju, ali nije pravilo) i čekaju egzekuciju. Za razliku od stvarnih žrtava, one iz živoga zida žele biti pogođene. Ali kako je ta želja u suprotnosti s čovjekovom psihom, ljudi iz živoga zida često se mahinalno izmaknu s putanje projektila. Većina golova iz slobodnih udaraca pada upravo iz tog razloga, a ne - kako većina stručnjaka misli - zbog loše postavljenog živog zida ili zato što je udarac bio naročito precizan. Stajanje u živom zidu stoga je izravna negacija čovjekove prirode i potrebe za preživljavanjem. Trebalo je imati i hrabrosti i ludosti pa stati na devet metara i petnaest centimetara od lopte prema kojoj se zatrčavaju Josip Bukal, Bora Kostić, Jurica Jerković, Siniša Mihajlović, Roberto Carlos... Vladimir Beara (1925.), mitski jugoslavenski golman, za kojega živi svjedoci tvrde da je bio najbolji, tvrdi da nikad nije postavljao živi zid. Lakše je braniti kada si sam, jedan na jedan, govorio je Beara. I nitko mu nije vjerovao. Ili se jednostavno radi o tome da u Bearino vrijeme gromovi nisu sijevali i udarali snagom Roberta Carlosa.

SAVRŠENA IGRA, to je igra o kojoj se često govori, ali nikad nije bila viđena. A svi mislimo da smo barem deset puta u navijačkoj karijeri vidjeli tim koji je savršeno odigrao. Moramo tako misliti jer je to dio nogometnog vjerovanja, religioznog misticizma igre, bez kojega fudbal ne bi bio magična igra. Nema magije bez opsjene, a nogomet je, u suštini, dugi niz opsjena. Po tome se razlikuje od svih drugih sportova. Ustvari, nogomet je manje sport, a više šamanski ritual. Zato ga toliko i mrze oni koji nisu uključeni u krug vjerovanja. Ali i u toj mreži opsjena mogući su racionalni uvidi za koje znamo da su istiniti koliko god bili protivni magiji igre. Recimo, racionalni uvid kaže da svaka ekipa igra onoliko dobro koliko joj to protivnik dopusti. I to je istina.

DOSADNA UTAKMICA, to je svaka utakmica koja se završi rezultatom 0:0. Istina, sportski novinari znaju reći da nije bilo golova jer su mreže bile začarane, ali im nitko neće povjerovati. Golova nije bilo jer je utakmica bila dosadna, a utakmica je bila dosadna jer nije bilo golova. Tako glasi prvi fudbalski aksiom i nemojte nikada u njega sumnjati. Istina, postoje i dosadne utakmice u kojima je pao gol, pa i više njih. Bilo je i utakmica s pet-šest golova na kojima smo zijevali od dosade. Čim se tresu mreže a gledateljima je dosadno, opravdano je posumnjati da je utakmica namještena. Velibor Džarovski, menadžer, mešetar i prevarant od karijere, namjestio je u makedonskoj nižerazrednoj ligi utakmicu s rezultatom 132:0. Iako svjedoke nismo mogli naći, na neviđeno se može reći da se radilo o jednoj od najdosadnijih utakmica u povijesti.

UZBUDLJIVA UTAKMICA, svaka utakmica u kojoj padaju golovi, a krajnji pobjednik je ipak neizvjestan. Uzbudljive su i utakmice u kojima sude tendenciozni ili potplaćeni suci, kao i one u kojima se igrači potuku. Lažu svi koji govore da im je mrsko gledati tuču na terenu. Lažu iz pristojnosti. Naime, nije pristojno uživati u nenajavljenim fizičkim obračunima. Ali nogometni teren jedino je mjesto na svijetu gdje čovjek takve obračune može pratiti bez straha da i sam ne nastrada. Sjediš na tribini, gledaš kako se nogometaši međusobno mlate i znaš da nećeš dobiti po glavi. Malo je u životu sličnih užitaka.

UTAKMICA ZA INFARKT, to je utakmica u kojoj tim za kojega navijaš pobjeđuje golom postignutim u posljednjoj minuti, nakon što je u poluvremenu gubio s 0:2. Zanimljivo je da se sintagma utakmica za infarkt nikada ne koristi u obrnutom slučaju, kad vodiš 2:0 i gubiš u posljednjoj minuti. Iz toga proizlazi zaključak da je infarkt u fudbalu nešto dobro i pozitivno, otprilike ono što je u životu orgazam. Valjda je pučkim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se poslužili izvrnutom metaforom i srčanim udarom. Koliko god apsurdan, njihov je lingvističko-semantički zahvat sa stanovišta fudbalske poetike sasvim opravdan. Nogomet je metafora života. U velikim utakmicama on je i metafora rata. Ali njegova snaga je u načinu na koji se izvodi metaforizacija. Čim povjeruješ da se radi o prenesenoj priči o životu i ratu, nogomet te demantira i uvjeri da je riječ o paralelnim i ravnopravnim svjetovima i kosmosima. Nogomet je cyber space. U cyber spaceu infarkt je najbolja stvar koja ti se može dogoditi. Zbog infarkta se odlazi na utakmice.

TREĆI DIO

DAMIR DESNICA (1955.), lijevo krilo NK Rijeke s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Bio je dobar dribler, brz i lagan na nogama. Odigrao je jednu utakmicu za državnu reprezentaciju, protiv Rumunije, i dao jedan gol. U ekipu je upao slučajno, u sezoni selektorskih eksperimentiranja i velikih neuspjeha, pa nikome poslije nije bilo čudno što Desnicu više nisu pozivali u reprezentaciju. A bio je jedan od rijetkih napadača koji su dali jednako golova koliko su odigrali utakmica. Jedan gol u jednoj utakmici. I to ne prijateljskoj. Ali nije Damir Desnica po tome bio izuzetan i vrijedan nezaborava. Ono po čemu ga se pamti, jest da je bio gluh. Ili, što bi se ružno i netačno reklo, gluhonijem. Nijemi su samo kamen, neživa tvar i možda biljke. Svi drugi su u stanju nešto reći. Desnica nikada nije čuo zviždaljku glavnoga suca ili navijanje s tribina. To da je igra prekinuta, vidio bi po ponašanju svojih suigrača i bilo mu je svejedno igra li se utakmica kod kuće ili u gostima. Dovoljno je bilo da nijednom ne pogleda prema publici, pa da publike za njega više i ne bude. Drugima se njegova gluhoća činila kao hendikep te ga možda i zato nisu češće zvali u reprezentaciju. Desnici je, međutim, bilo svejedno zbog činjenice što je gluh. Nikada ništa nije čuo i vjerojatno nije shvaćao što mu to nedostaje u igri. On je bio živi, a na žalost i jedini, dokaz da za nogometnu igru nije potrebno čulo sluha. Kao što nije potrebna ni muzikalnost. Iako su neki nogometaši, Ivica Šurjak, Pavković iz Vojvodine i Milko Đurovski, snimali gramofonske ploče, između nogometa i glazbe vlada nepremostiv jaz. U toj igri ima literature i teatra, u boljim trenucima može biti i filma, a našlo bi se i veze sa slikarstvom ili barem kiparstvom, ali s muzikom baš nikakve. Osim navijačkih pjesama u kojima publika fudbalerima nadomješta ono što inače nemaju. Damir Desnica dokazao je da se i bez tih pjesama može.

MILOŠ ŠESTIĆ (1956.), napadač Crvene zvezde, o čijoj su se prirodnoj inteligenciji pričali vicevi. Najprije su se partizanovci kleli da je Šestić mentalno zaostao, a onda su im povjerovali i navijači drugih klubova. Na kraju su i zvezdaši prihvatili da je Šestić debil, ali su tu stvar okrenuli u svoju korist. Da, on je stvarno tokmak, kreten, imbecil, blesan i mongoloid, ima medicinsku dijagnozu s kojom ne bi mogao pristupiti polaganju vozačkoga ispita i toliko je glup da nije u stanju odgovoriti kojim je rezultatom završila utakmica. Da, Šestić ne zna da utakmica traje devedeset minuta, igrao bi tri dana kad ga ne bi zaustavili ili kad mu sudac ne bi naredio da prestane. Da, Šestić je čovjek koji u životu ne bi mogao biti ni fizički radnik. Sve je to istina, ali Miloš Šestić je genijalan igrač. Što vi dulje razlažete njegovu prirodnu glupost, to više potvrđujete koliko je on veliki fudbaler. Eto, to je bio argument navijača Crvene zvezde i, za divno čudo, bilo ga je teško oboriti. Navijački argumenti su inače smiješni i rušilo bi ih dijete u prvom osnovne, ali ovo je bio jedan od rijetkih koji se poput oraha ukliješte i niti ih možeš razbiti, niti ih istjerati van. Jedino što bi ti preostalo, bilo je da okreneš priču i odustaneš od mita o Šestićevoj mentalnoj zaostalosti. Čovjek je normalan, kao i svi drugi, glup taman onoliko koliko nogometaš i treba biti. Ali kako to govoriti ako su svi zaključili i prihvatili da je Šestić mentol? Nemoguće! Legenda je potrajala duže od fudbalske karijere, nadživjela je cijelu generaciju i možda i danas u tragovima postoji. Pognuta forestgampovska figura Miloša Šestića, onako malenog i plavog, upravo ulazi u kazneni prostor Hondurasa i pada kao pokošena rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza. Sudac pokazuje na bijelu tačku i Jugoslavija prolazi u drugi krug Svjetskoga prvenstva 1982. godine.

JUSUF HATUNIĆ (1950.), stup obrane tuzlanske Slobode i beogradskoga Partizana te živi dokaz kako viškovi znaju biti tragičniji od manjkova. Hatuniću, naime, ničega nije falilo, ni sluha, ni pameti, ni nogometnih znanja, ali je za sport kojim se bavio i za vrijeme u kojem je igrao naprosto bio prejak. U jednom ne pretjerano grubom startu slomio je nogu mladom igraču Partizana Zoranu Raciću, koji se nakon toga više nikada nije vratio na nogometni travnjak. Hatunića su se plašili protivnički napadači, iako nije bio među grubljim braničima u Prvoj saveznoj ligi, ali je imao nešto što nije nitko drugi, što je možda koristilo timovima za koje je igrao, no istovremeno je štetilo samoj igri. Pojavio bi se kao srednjoškolac među prvačićima koji igraju lopte, a to nikada dobro ne izgleda. Kao i većina velikih i jakih ljudi, Hatunić je u duši bio mekan čovjek. Umro je rano i za sobom ostavio sasvim dovoljno tuge za trojicu običnih. Više ga se žalilo kao čovjeka nego kao fudbalera, što je, u svakom slučaju, kompliment. Na onoj utakmici protiv Španjolaca, kada je Juanito dobio flašu u glavu, Jusuf Hatunić je sa svoje polovine terena raspalio prema golu Miguel Angela i pogodio. Engleski sudac poništio je pogodak iz samo njemu jasnih razloga. Možda zato što nije normalno da čovjek tako jako udari loptu.

STOJANČE IDIĆ (19...), garavi Željin deran, koji je izgledao i ponašao se na terenu kao da je ispao iz ciganskih pjesama Miroslava Antića. U skladu s Antićevom poetikom je i završio. Na groblju Bare okupio se bio čudan neki svijet i bilo ga je više nego što je Stojanče u svojoj karijeri zavrijedio ljudi koji bi pohvalili njegovu igru. Bio je sarajevski Nipper Lawrence, junak trećerazrednoga, ali iznimno popularnog stripa koji je sedamdesetih objavljivala Slobodna Dalmacija. Nipper je bio dječak iz predgrađa, za tri glave manji od suigrača, sa sto privatnih nevolja i socijalnih hendikepa na vratu. Na kraju je postao najveći i najslavniji nogometaš, poznat po "horizontalnom udarcu" koji je bio ubitačno precizan i nije ga mogao zaustaviti nijedan golman. Stojanče Idić ipak bi bolje prošao da je, umjesto na Grbavici, završio u stripu.

LASLO LERINC (1949.), lijevo krilo novosadske Vojvodine, ćelav, s tek dva-tri postranična čuperka plave kose. Osim po ćelavosti, Lerinc se isticao i po kilogramima. Imao ih je barem dvadesetak viška i bio je deblji od većine trenera. U ona vremena se to moglo. Fudbal je bio sporiji, manje se trčalo, a nije postojala ni estetika koja bi Lerinca eliminirala iz igre. Naime, sedamdesetih je bilo svejedno kako fudbaler izgleda. Važno je da igra. Kasnije će se igra ubrzati, ali će na terenima zavladati i neki principi koji s nogometom nemaju previše veze. Recimo, osamdesetih će već biti puno trenera koji će neobrijanim igračima braniti da igraju, a neki će - recimo Ćiro Blažević - svojima zabraniti i nošenje brade i duge kose. Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igrači sporije trče. Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se fudbalom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi. Na Zapadu će još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni, pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham, prema skromnom mišljenju ovoga kroničara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre. Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu, to je taj engleski šminker u fudbalu. Na žalost, nogomet je timski sport pa manekene drugi pokrivaju. Nisu Lerinc i njemu slični bili bolji igrači od glavonje sa sto frizura, ali ih je bilo ljepše gledati. Ljudi su se, naime, trudili samo oko lopte.

JOVAN AĆIMOVIĆ (1948.), zvani Kule. "Poslovođa" Crvene zvezde i reprezentativac Jugoslavije u pedesetak utakmica. Aćimović nije bio ugodno popunjen kao Lerinc, ali je imao pivski trbuh kakvog bi poželio svaki sređeni i dobro situirani navijač iz tog vremena. Taj trbuh je, nemojmo se sramiti, bio uzor jedne nogometne estetike. Žene nisu dolazile na utakmice niti su fudbaleri bili osobito poželjni ženici. Njih bi svome djetetu poželjela malo koja majka, a još su rjeđa bila ženska djeca koja su trčala za fudbalerima. Druge profesije bile su popularnije i drukčiji socijalni konteksti. Stadion je i ženskome svijetu, i nezainteresiranom dijelu muškoga, bio nakon javnoga zahoda najodvratniji objekat u gradu. Oni koje je, pak, zanimala igra, mogli su biti nasamo s Aćimovićevom trbušinom i nije bilo nikoga da kaže kako je trbuh na muškome ružna stvar.