UŠKE

Piše:Aldin Usanovic

Za: Midu Usanovica (uske)


Gdje je Sarajevska mladost nestala,imali je jos?Gdje su sarajevki heroji jesmo li zaboravili na ljude koji su svojom hrabroscu i svojim patriotizmom dali svoje zivote u odbranu nase domovine i nase egzistencije.Pitam se da li je ovo sve vrijedilo kad danas pogledamo gdje smo i sta smo.Sav taj heroizam mozda je bio uzaludan.Mozda svi zivimo u nekoj zabludi i mastamo o boljem sutra i nekom carobnjaku koji ce jednog dana doci onako ko iz holivudski filmova i pogledati ovaj magicni grad za koji cesto cujemo izraz:'Sarajevo je grad u kome je čarolija moguća' i otvoriti napokon oci napacenom balkanskom narodu i povesti ga u bolju buducnost.


U nastavku pročitajte odlomak iz knjige Dobrinjska ratna drama", koji govori o životu i smrti Želimira Vidovića Kelija, istinske legende našeg grada i kluba Sarajevo.

Bezbrojni primjeri svojevrsnog heroizma, stoičke, katkad zaludne hrabrosti protkani su i utkani u to herojsko doba odbrambenooslobodilačkog rata u kome su, preko noći, do juče mali, bezimeni i neprimjetni ljudi postajali svojevrsni heroji bez čijeg djela i imena bi svekolika bosanskohercegovačka borba za slobodu bila siromašnija, teža i neizvjesnija. U toj svovjevrsnoj golgoti i sveopštem stradanju Bosne posebno se istakao jedan poseban sloj ljud za koje danas često, ali i nepravedno, mislimo da žive povlaštenim životom, s olahko zarađenim novcem i slavom za koju smo skloni reći da je nezaslužena i daleko od stvarnih parametara slave.
Riječ je o sportistima, ljudima koji su svoju slavu ne tako rijetko krvavo sticali i van sportskih terena u trenutcima kada se gram slave životom plaćao.
U predvečerje II svjetskog rata, te najveće svjetske kataklizme do danas, na Olimpijskim igrama u Berlinu u Njemačkoj 1940. godine, nezaboravni tamnoputi Amerikanac Džesi Ovens pred prepunim berlinskim Olimpijskim stadioinom i zaprepaštenim vođom Trećeg rajha, najvećim krvolokom istorije čovječanstva Adolfom Hitlerom, istrčao je svoju nezaboravnu utrku života i kao pobjednik na najbolji način opovrgao Hitlerov primat arijevske rase. U tom istom ratu, širom svijeta, a naročito na prostorima ex Jugoslavije mnogobrojni sportisti, antifašisti utkali su svoje živote u neugaslu baklju slobode koja i danas titra postojanim plamenom čovječnosti.
Na ovim našim bosanskim prostorima do pred sam rat 1992.godine, mostarski stadion pod Bijelim Brijegom krasile su biste osmorice narodnih heroja, fudbalera Veleža, a slično je bilo i sa drugim sportistima širom BiH.I ovaj rat(1992-1995.) u Bih bio je obiljžen nezaboravnim djelima i imenima sportista koji su svojim otporom fašizmu ili svojim životima branili samobitnost i opstojnost BiH. Bokseri braća Kadrić iz Sarajeva svoje živote su dali na sjeverozapadnim kapijama Sarajeva, kao i vrhunski sportaš Bašović, na samom početku rata, Salko Ćurić vrhunski karatista, reprezentativac BiH i prvi trener BiH u karateu. Fudbaler 'Veleža' i reprezentativac ex Jugoslavije Vahid Halilhodzić, teško je ranjen boreći se u mostarskom paklu za slobodu. Njegov sugrađanin legendarni, Emir Balić je u inat smrti i ratu između granata skakao sa Starog mosta u nemirnu Neretvu i mnogi drugi širom Bosne i Hercegovine svojim heroizmom utrli su put slobode i osvjetlili ga vječnim plamenom časti i dostojanstva. I dobrinjska ratna drama ima svog sportistu, svojevrsnog heroja, koji, iako bez herojske lente i biste i danas svijetli dobrinjskim i sarajevskim prostorima, možda baš zato što smo pomalo zaboravili priču o nekadašnjem fudbaleru Sarajeva Želimiru Vidoviću, čovjeku, fudbaleru i sportisti čioje smo ime bez razloga zaturili i zaboravili na mnogobrojnim godišnjicama, memorijalnim skupovima i drugim svečanostima povodom zanačajnijih datuma, bitaka i događaja o oslobodilačkom ratu u BiH.

In memoriam: Želimir Vidović Keli


Dosao na Kosevo iz sarajevske Bosne, 1975.g., gdje je zapao za oko strucnjacima FK Sarajevo. Visok, snazan fudbaler, dugog koraka, bio je upotrebljiv na svim mjestima u odbrani, pa su mu treneri povjeravali mjesto beka i igraca srednjeg reda. Pored uspjesnog izvrsavanja zadataka u odbrani, dugim koracima osvajao bi teren, ubacujuci se duboko na polovinu protivnicke ekipe, gdje je cesto bio u prilici i za postizanje gola. Medju navijacima i prijateljima, poznat po nadimku «Keli» plijenio je ljudskim i humanim pristupom, pa je bio omiljen i kao fudbaler i kao covjek. Po dolasku u Sarajevo, ustalio se na mjestu desnog beka, uspjesno izvrsavajuci, pored defanzivnih i ofanzivne zadatke. Mogao je nekad igrati i slabo, ali mu niko nije mogao zamjeriti na nezalaganju, jer je njegov dres, uvijek bio posteno natopljen znojem. Bio je cijenjen klupski prvoligaski igrac, bez kojeg se, u periodu od 1975 do 1983.g., nije mogao zamisliti tadasnji tim Sarajeva. Dok je igrao kao amater, obavezno je gledao derbi utakmice Sarajeva i Zeljeznicara, potajno sanjajuci, da bi se i on jednom mogao naci medju akterima ovih utakmica, za koje je zivio cijeli grad. San mu se ostvario 8.oktobra 1975.g., kada je na Kosevu, u dresu Sarajeva sa brojem 2, odigrao svoj prvi derbi. Igrao je u uzoj odbrani na mjestu desnog beka sa Ekmecicem i Lukicem.
U dresu Sarajeva sa brojem 2, igrace nekoliko sezona i bit nezamjenjivi igrac na desnom boku sa ofanzivnim zadacima.
Dok su se tokom njegove karijere na golu Sarajeva, mijenjali golmani i lijevi bekovi, on je cvrsto prigrabio dres sa brojem 2. Najveci broj utakmica, s njim u uzoj odbrani, su odigrali golmani: Ekmecic, Dautbegovic, Gruda, Handzic i Janjus, te lijevi bekovi: Lukic, Bosnjak, Nikolic, Vidakovic i Radeljas. Pred kraj svoje karijere u Sarajevu bice pomjeren u srednji red, na mjesto desnog halfa, gdje ce igrati jos ofanzivnije, odlicno kontrolisuci sredinu terena. Igrao je, u tada standardnoj half liniji Sarajeva sa Nijazom Ferhatovicem i Farukom Hadzibegicem.
U dresu Sarajeva odigrao je 11 derbija protiv vjecnih rivala sa grbavice, od kojih je Sarajevo pobijedilo cetiri puta, Zeljeznicar pet puta, a dvije utakmice su zavrsene nerijesenim rezultatom. Igrajuci ofanzivnog halfa u derbiju 10.marta 1982.g. na Kosevu pred rekordnim brojem gledalaca (55.000), na pobjedi Sarajeva od 2:1, uz Susica je bio strijelac jednog gola za Sarajevo. Na ovoj utakmici je zajedno sa maestralnim Safetom Susicem, Bozovicem i golmanom Janjusem bio najbolji akter ovog derbija. Odlicne igre pruzio je i u derbijima: 13.avgusta 1978.g. na Kosevu (2:0 za Sarajevo), te 21.oktobra 1979.g. na grbavici (1:1).
Zelimir Vidovic Keli ostaje u sjecanjima navijaca Sarajeva i svih ljubitelja fudbala, kao odlican fudbaler, cije ime zauzima istaknuto mjesto medju igracima svih generacija «bordo tima». Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, sa porodicom je ostao u opkoljenom Sarajevu, gdje je, na pocetku rata brutalno ubijen prilikom izvrsenja ratnog zadatka na prebacivanju ranjenika u bolnicu. Sjecajuci ga se kao istaknutog sportiste i omiljenog covjeka, njegovi prijatelji su, u proljece 1999.g., organizovali turnir u malom fudbalu njemu u pomen, a uz ucesce najistaknutijih fudbalskih ekipa iz Sarajeva.

Danasnja generacija igraca Sarajeva, ali i navijaca, malo zna kakav je igrac bio Zelimir Vidovic Keli. Spadao je u red najboljih igraca lige nekadasnje zajednicke drzave, ali niko od njih ga nije gledao. Mozda je neko od njih slusao pricu o Keliju, a mozda i ne, jer kod nas ljudi kratko pamte.
Nije bilo protivnickog trenera koji nije taktiku svoje ekipe razradjivao temeljeci je na cinjenici da se Vidovic mora zaustaviti. U susretima sa najtezim protivnicima ( Zeljeznicar, Crvena zvezda, Hajduk, Partizan, Velez, Dinamo, Rijeka...) po pravilu je bio medju najboljim aketrima, a nerijetko se njegovo ime nalazilo i u rubrici strijelaca odlucujucih golova.
Keli je zapravo covjek iz drugog vremena. Saigraci, ali i protivnici su ga tretirali kao najdrazeg prijatelja, tek onda kao igraca i pobjednika. Spadao je u grupu igraca za koje se uvijek isplati kupiti ulaznicu. Golove u karijeri nije brojao kao ni nastupe. Zivio je od utakmice do utakmice i to mu je bilo najvaznije.
Iako je na Kosevu ostavio najbolje godine zajedno sa Safetom Susicem, Predragom Pasicem, Farukom Hadzibegicem, Nijazom Ferhatovicem,... podizao rejting i status kluba, niko od zvanicnih funkcionera sadasnje garniture FK Sarajevo nije nasao za shodno da se odazove pozivima na memorijalne turnire posvecene ovom velikanu nogometa. Zasto???. To samo oni znaju, ili mozda misle da je FK Sarajevo nastalo tek njihovim dolaskom...Ko ce to znati.
Nazalost, veliki klub nije samo onaj koji osvaja titule i kupove. Veliki su i oni koji nikada ne zaboravljaju djela svojih igraca. Na srecu, jedan mali klub Dobrinja, clan kantonalne lige Sarajeva, nikada ne zaboravlja svog Kelija. A tako malo je ucinio za njih, poredeci se sa onim sto je dao kosevskom premijerligasu....

ZA MIDU:

Sad se mnogi sigurno pitaju kako neko koje rodjen 1986 godine moze sjecati Kelija.Za ovu pricu najzasluzniji je moj tata.Sve je pocelo nekad davno kada sam ja kao mali imao zelju da treniram fudbal,jer biti rodjen u Sarajevu i neigrati fudbal za mene je bilo isto kao da ziviz zivot bez ikakvog cilja.
Jednog ljetnog dana u nasoj familijarnoj kuci trazio sam neki dres i sorc da obucem i pocnem sa svojim dnevnim aktivnostima sutanjem lopte po mahali.I tako naletim na neki cudni sportski sorc bordo boje sa brojem 2.U prvom trenutku izgledao mi je smjesan neki stari sorc poderan sa strane i iznosan nemogu nizamisliti kolko je samo utakmica odigrano u tom sorcu.
To je bio sorc mog velikog druga Kelija rece meni tata i onda je pocela prica kakav je fudbaler bio legendarni Keli.
U tom trenutku zelio sam da znam fudbalske pocetke moga tate i kako je bilo druziti se sa Kelijem.
Primjetio sam da imam talenta za fudbal jos u osnovnoj skoli.Primjetili su me i drugi i odveli u FK.”Sarajevo” da treniram,moj prvi trener je bio Srboljub Markusevic.
Trenirao sam vrlo kratko jer nisam mogao naci zajednicku rijec sa trenerom.
Kasnije odlazim u F.K.GP.”Bosna”1979 godine.Tu igram za junirski sastav dvije godine.Presao sam odmah za prvi tim,tako da sam nedjeljom igrao za prvi tim,a subotom za juniore.
Za juniore sam svake nedjelje dao bar jedan gol,a cesto sam davao 2-3 gola.Bio sam najbolji strijelac.Tri godine smo bili prvi na tabeli i prelazili u veci rang.Dogurali smo i do regionalne lige.U svojoj 19 godini trebao sam preci u FK.”Sarajevo” po preporuci mog trenera Suada Svrake koji je bio igrac Sarajeva.Nisam otisao samo iz razloga sto sam tad otisao u vojsku.U GP"Bosni"sam igrao sa: Bahticem,Svrakicem,Hrvatom,Mesanovicem, Đuricicem,Salamanom,Sehovicem i dr.
U juniorskoj selekciji sam trenirao i sa Emirom Kusturicom,ali je brzo otisao.Poslije sam otisao u FK.”Bosna”Sarajevo na nagobor Želimira Vidovica-Kelija.Sa njim sam dugo bio nerazdvojan i najbolji drug.Zajedno smo bukvalno bili svaki dan.
Ostavljao bi mi i svoj auto dok bi on bio sa Sarajevom na pripremama.Sa njim sam isao na sva gostovanja van Sarajeva da ga vozim jer se on plasio aviona.
U Bosni sam se posvadjao sa trenerom Radetom Maticem i napustio te redove i tad sam trebao preci u FK”Sarajevo”Govorili su mi da se vratim da treniram i Keli,Lukic,Rajkovic i dr...Ja tvrdoglav ostanem pri svom stavu,I vrlo brzo predjem u FK.”Nedzarice”i tu zavrsavam karijeru.
Mjesto-Sarajevo, Državljanstvo-Bosna i Hercegovina.Sve drugo nije više važno.



"Bosna i Hercegovina je zemlja koja potpuno pripada i onima koji je mrze i preziru, premda u njoj žive. Ne pripada im ništa manje nego onima koji je smatraju jednom i jedinom. Drukčije ne može i ne smije biti. U zemlji u kojoj su svi jednako mladi i jednako stari temeljni je narod od tri naroda sačinjen. A bosanski patriotizam, ako nije huljski i ako je lijep po mjeri ljepote ove zemlje, može biti zasnovan samo na sramu zbog onoga što je učinjeno u tvoje ime, onoga što su učinili tvoji sugrađani, suplemenici, ili pripadnici tvoje vjere. Susjede se može samo poštovati, ne očekujući od njih da se srame. To važi za sva tri naroda, bez obzira na to koliko je koji propatio."
('Patriotizam', Sarajevski Marlboro)