UŠKE

EVROPSKA UNIJA

Po završetku Drugog svjetskog rata u zemljama Evrope jačala je svijest o potrebi njenog ujedinjena i vođene željom da se Evropa obnovi i spriječi mogućnost da se takvi užasi rata ikada ponove. Tako je 18. aprila 1951. godine u Parizu osnovana Evropska zajednica za ugalj i čelik (CECA). Ona se odnosila na proizvodnju uglja i čelika, a svrha joj je bila ukidanje carina na prodaju ova dva proizvoda u zemljama zajednice. Osnivači Evropske zajednice za ugalj i čelik jesu Zapadna Njemačka,Francuska, Italija i zemlje Beneluksa.
Rimskim ugovorima osnovane su Evropska ekonomska zajednica (EEZ ili EEC) i Evropska zajednica za atomsku energiju (EUROATOM), a potpisani su su 1957 godine u Rimu. Njima je ustanovljena carinska unija između zemalja Evropske zajednice za ugalj i čelik (SR Nemačka, Francuska, Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg) i postavljeni su ciljevi stvaranja zajedničkog tržišta koji bi obezbjedio slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala. EUROATOM je postavio ciljeve razvoja na polju korišćenja atomske energije u šest država članica.
Prvo proširenje Evropske zajednice bilo je najproblematičnije od svih, kada su u tadašnju Evropsku Zajednicu trebale biti primljene Velika Britanija, Danska i Irska. Velika Britanija je za prijem aplicirala još 1961, no na prijem je morala čekati do 1973. Razlog za to predstavljalo je protivljene francuskog predsjednika De Gola prijemu Velike Britanije zbog straha da će prijemom ove zemlje koja je održavala veoma bliske veze sa SAD, SAD imati uticaja na oblikovanje EZ. Ostale zemlje članice se nisu u toj mjeri odupirale prijemu Velike Britanije te su smatrale da će njenim ulaskom u EZ oslabiti dominantan uticaj Francuske.
Jezgro Evropske unije začeto je Rimskim ugovorima o osnivanju Evropske ekonomske zajednice i Evropske zajednice za atomsku energiju 1957.godine, a zatim je preko Jedinstvenog evropskog akta 1986.godine politička integracija krunisana Mastrihtskim ugovorom 7. februara 1992. godine kada je stvorena Evropska unija (Ugovor iz Mastrihta stupio je na snagu 1.novembra 1993). Ugovorom iz Mastrihta (Holandija) izvršena je do tada najradikalnija revizija dotadašnje EEZ. Tim ugovorom je uspostavljena Evropska unija čime je ujedno započeta nova etapa u procesu integrisanja uspostavljajući sve čvršću uniju naroda Evrope u kojoj se odluke donose u korist njihovih građana. Ovim Ugovorom su postavljeni ciljevi ekonomske i monetarne unije, jedinstvene valute, zajedničke spoljne i bezbjednosne politike, zajedničke odbrambene politike, a zatim i odbrane, uvođenje državljanstva Unije, uske saradnje u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova.
Na zajedničkom tržištu Evropske unije proglašene su "četiri velike slobode":
-    sloboda kretanja roba
-    slobodu pružanja usluga
-    slobodu cirkulacije kapitala 
-    slobodu kretanja ljudi
Evropska unija je paralelno sa procesom tranzicije započela proces finansijsko-tehničke pomoći zemljama Centralne i Istoćne Evrope. Tako je kroz Program pomoći za restrukturiranje privrede u zemljama Istocne Evrope - “PHARE”, započet 1989.godine za prvih deset godina iz buđeta Unije angažovano oko 11 milijardi eura, dok će do 2006.godine iz buđeta PHARE programa biti godišnje raspodeđeno oko 1,5 milijardi eura, kao i dodatnih 1,5 milijardi godišnje za regionalni razvoj i poljoprivredu u zemljama kandidatima za pristupanje Evropskoj uniji. Program PHARE koji je sada usmjeren i na jačanje kapaciteta i izgradnju institucija pravosuđa i uprave u zemljama Centralne i Istočne Evrope, zajedno sa novim instrumentima za prilagodjavanje poljoprivrede (SAPARD) i jačanje regionalnog razvoja (ISPA) angažovaće za period 2000-2006.g. ukupno 22 milijarde evra.

INSTITUCIJE EVROPSKE UNIJE

Institucije Evropske unije su:
Evropski parlament (sjedište je u Strazbur)
Evropski savjet (Brisel)
Savjet ministara (Brisel)
Evropska komisija (Brisel)
Evropski sud pravde (Luksemburg)
Evropska centralna banka (Frankfurt)
Evropska investiciona banka . Evropska investiciona banka je najvaznija finansijska institucija EU i ima sediste u Luksemburgu. Uloga EIB je da obezbedi sredstva za kapitalne investicije namenjene za razvoj i integraciju EU. Oba banka odobrava kredite uz minimalne godisnje kamate, prvenstveno za razvoj nedovoljno razvijenih regiona, modernizaciju saobracajne, telekomunikacione i energetske infrastrukture, konkurentnosti evropske industrije, razvoj malih i srednjih preduzeca, zastitu okoline i sl. Ukupna vrednost kredita EIB iznosi oko 20 milijardi evra godisnje, s tim sto u finansiranju nijednog pojedinacnog projekta ne ucestvuje sa vise od 50%.
EKONOMIJA EVROPSKE UNIJE
Sjedinjene Americke Drzave, Japan i Evropska unija uvode zajednicku valutu i jedinstven monetarni sistem. Uvodi se novi svjetski monetarni sistem INTOR (skracenica od engleske rijeci international - medjunarodni, i francuske l'or - zlato), sto bi u slobodnom prijevodu znacilo medjunarodni zajednicki sistem zlatnog standarda. Vodece svjetske valute - dolar, jen i euro, imale bi fiksne kurseve jedna naspram druge. Japanska centralna banka provela bi monetarnu reformu i fiksirala kurs u omjeru sto jena za jedan dolar, dok bi evropska centralna banka fiksirala kurs eura u omjeru jedan euro za jedan dolar. Ostale valute vezale bi svoje kurseve za jednu od spomenutih valuta koja je dominantna u datom podrucju. Formirana bi bila "Centralna banka svijeta", koja bi radila na principu Currency Boarda (valutnog odbora slicnog kao u BiH) i strogo bi kontrolirala da niti jedna zemlja u INTOR-u ne smije stampati novac bez pokrica. Spekulanti koji su zaradjivali milijarde dolara na kursnim razlikama izmedju svjetskih valuta definitivno bi ostali bez posla, a porast svjetskog GDP-a (bruto nacionalnog dohotka) bi se udvostrucio…

"Euro je otvorio put INTOR-u. Euro je prvi puta doveo do fundamentalne promjene u konfiguraciji medjunarodnog monetarnog sistema. Najbolji nacin da shvatite moj doprinos novom monetarnom svjetskom poretku bi bio da se uvide monetarne razlike i pomjeranje kapitala u novim modelima medjunarodne ekonomije. Zbog toga su velike zemlje posmatrane kao entiteti koji su medjusobno povezani razlicitim valutama i fiksiranim ili fleksibilnim kursom. Bit moje ideje je bio da se napravi jedan globalni medjuvalutni balans i da predstavim nove mogucnosti konfiguracije svjetskih valuta. Ako su sva tri valutna podrucja otoci stabilnih cijena, tada bi medju njima trebao vladati stabilan medjuvalutni kurs. To, medjutim, nije tako: medjusobni kursevi dolara, jena i eura snazno osciliraju".

FINANCIJSKA TIJELA

Europska središnja banka odgovorna je za stvaranje i upravljanje europskom ekonomskom i monetarnom politikom; upravlja tečajnom politikom i osigurava funkcioniranje sustava plaćanja.
Europska investicijska banka financira projekte EU.
Europski investicijski fond pruža garancije i osnivački kapital malim i srednjim poduzećima.
Europska središnja banka (European Central Bank - ECB) monetarna je vlast europske monetarne unije. Njen osnutak bio je predviđen Ugovorom iz Maastrichta, kojim je pokrenut projekt stvaranja monetarne unije kao nadogradnje unutarnjeg tržišta EU. Svečano je osnovana 30. lipnja 1998. Odgovornost za provedbu europske monetarne politike preuzela je 1. siječnja 1999. Sjedište joj je u Frankfurtu. Glavni razlog njenog osnutka bilo je stvaranje monetarne unije s jedinstvenom valutom - eurom. Države koje sudjeluju u monetarnoj uniji (danas 12 od 15 članica EU) prenijele su ovlast nad monetarnom politikom na europsku razinu, te je zadaća formulacije i provedbe takve zajedničke monetarne politike pripala Europskoj središnjoj banci.
Djelokrug i način rada
Europska središnja banka nadzire količinu novca u opticaju, upravlja tečajem eura, brine se za funkcioniranje platnog sustava te zajedno sa središnjim bankama država članica drži i upravlja službenim deviznim pričuvama. Jedan je od glavnih zadataka ECB-e održanje stabilnosti cijena u zoni eura, te očuvanje kupovne moći eura. To pretpostavlja strogo kontroliranje inflacije što podrazumijeva da godišnje povećanje potrošačkih cijena bude manje od 2%. ECB to postiže na dva načina: kontrolom količine novca te praćenjem kretanja cijena i procjenom rizika u odnosu na stabilnost cijena u euro zoni. Kontroliranje količine novca utječe među ostalim i na određivanje visine kamata u zoni eura.
ECB upravlja monetarnom unijom u suradnji s nacionalnim središnjim bankama u sklopu Europskoga sustava središnjih banaka (European System of Central Banks - ESCB), u kojem uz nju sudjeluju i središnje banke država članica eurozone.
Ugovor o EZ-u jamči nezavisnost monetarne vlasti: ni ECB niti članovi njenih tijela ne mogu tražiti ni primati upute od bilo kojeg drugog tijela. Institucije EU i vlade država članica moraju poštivati to načelo i ne smiju ni na koji način utjecati na ECB, kao ni na nacionalne središnje banke.
Unutarnje ustrojstvo
Europska središnja banka ima tri tijela: Upravljačko vijeće, Izvršni odbor i Opće vijeće.
Upravljačko vijeće je najviše tijelo Banke. Čine ga 6 članova Izvršnoga odbora i guverneri nacionalnih središnjih banaka zone eura (trenutačno njih 12). Predsjeda mu Predsjednik ECB-a. Glavni mu je zadatak definiranje monetarne politike u zoni eura te osobito određivanje visine kamata pod kojima komercijalne banke mogu pribaviti novac od središnje banke.
Izvršni odbor čine predsjednik i potpredsjednik ECB-a te još četiri člana koje jednoglasno imenuju predsjednici ili premijeri država zone eura. Članovi Izvršnog odbora imenuju se na neobnovljivi mandat od 8 godina. Izvršni odbor odgovoran je za provedbu monetarne politike koju definira Upravljačko vijeće i za davanje uputa nacionalnim središnjim bankama. Također priprema sastanke Upravljačkoga vijeća i odgovoran je za svakodnevno upravljanje ECB-om.
Opće vijeće sastavljeno je od predsjednika i potpredsjednika ECB-e i guvernera nacionalnih središnjih banaka svih država članica EU, a ne samo onih koje su članice monetarne unije. Svrha je tog tijela osigurati suradnju s državama članicama Europske unije koje nisu ušle u monetarnu uniju. Funkcija mu je savjetodava, a to tijelo koordinira i buduće povećanje zone eura. Postojat će dokle god postoje članice EU izvan monetarne unije.
Europska investicijska banka
Europska investicijska banka (European Investment Bank - EIB) osnovana je još Rimskim ugovorom iz 1958. godine i jedna je od financijskih institucija Europske unije. Sjedište joj je u Luksemburgu. Glavni zadatak Banke je pridonošenje uravnoteženom razvoju Zajednice osiguravanjem gospodarske i socijalne kohezije država članica. Ima pravnu osobnost i financijski je neovisna.
Djelokrug i način rada
EIB osigurava dugoročno financiranje projekata u skladu sa strogom bankarskom praksom. Usko surađuje s bankarskom zajednicom, posuđuje na tržištu kapitala i financira različite projekte. Zajmove dodjeljuje uglavnom iz sredstava posuđenih na tržištu kapitala kojima je pridodan i vlasnički kapital njenih dioničara - država članica Europske unije.
Kako je EIB istovremeno i institucija EU, njene aktivnosti usmjerene su prvenstveno razvoju i oživotvorenju politika Zajednice.
Izvan Europske unije, Europska investicijska banka omogućuje ostvarenje i upravlja financijskim dijelovima sporazuma koje EU sklapa s trećim državama. Taj aspekt djelokruga u pravilu financira vlastitim sredstvima, a kada je na to posebno ovlaštena i iz proračuna država članica EU ili same Unije.
Europska investicijska banka objavjuje širok spektar brošura namijenjenih stručnjacima i široj javnosti, koje su dostupne i u elektroničkoj verziji na njenim web stranicama. Jedna od tih brošura je i godišnje izvješće, koje sadrži detalje o aktivnostima poduzetim protekle financijske godine kako u EU, tako i izvan EU. Godišnje izvješće sadrži i vrlo važne statističke podatke i analize proteklih pet godina.

JEDINSTVENO TRZIŠTE 

Prošlo je dosta vremena dok su države članice uspjele ukloniti sve trgovačke barijere i zamijeniti vlastito "zajedničko tržište " za istinski jedinstveno tržište na kojem se robe, usluge, ljudi i kapital mogu slobodno kretati. I pored toga što još uvijek postoje neke oblasti u kojima se mora odraditi nedovršeni posao kako što je na primjer kreiranje jedinstvenog tržišta finansijski usluga, Jedinstveno tržište je službeno formirano krajem 1992. godine.


JEDINSTVENA VALUTA 

Još od 1992. godine Evropska unija je donijela odluku o formiranju Ekonomske i monetarne unije (EMU), koja je uključivala i uvođenje zajedničke evropske valute pod upravom Evropske centralne banke. Jedinstvena valuta – euro – postala je realnost 1. januara 2002. godine kada su novčanice i kovanice eura zamijenile nacionalne valute u dvanaest od petnaest država članica: Belgija, Njemačka, Grčka, Španija, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Holandija, Austrija, Portugal i Finska. Slovenija je 1. januara 2007. godine, postala prva od deset zemalja koje su se pridružile Uniji 2004. godine, koja je počela koristiti euro. Kako bi ovo ostvarila, morala je ispuniti zahtjevne finansijske i ekonomske kriterije.


Pise:Aldin Usanovic