UŠKE

EVROPSKA UNIJA

Po završetku Drugog svjetskog rata u zemljama Evrope jačala je svijest o potrebi njenog ujedinjena i vođene željom da se Evropa obnovi i spriječi mogućnost da se takvi užasi rata ikada ponove. Tako je 18. aprila 1951. godine u Parizu osnovana Evropska zajednica za ugalj i čelik (CECA). Ona se odnosila na proizvodnju uglja i čelika, a svrha joj je bila ukidanje carina na prodaju ova dva proizvoda u zemljama zajednice. Osnivači Evropske zajednice za ugalj i čelik jesu Zapadna Njemačka,Francuska, Italija i zemlje Beneluksa.
Rimskim ugovorima osnovane su Evropska ekonomska zajednica (EEZ ili EEC) i Evropska zajednica za atomsku energiju (EUROATOM), a potpisani su su 1957 godine u Rimu. Njima je ustanovljena carinska unija između zemalja Evropske zajednice za ugalj i čelik (SR Nemačka, Francuska, Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg) i postavljeni su ciljevi stvaranja zajedničkog tržišta koji bi obezbjedio slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala. EUROATOM je postavio ciljeve razvoja na polju korišćenja atomske energije u šest država članica.
Prvo proširenje Evropske zajednice bilo je najproblematičnije od svih, kada su u tadašnju Evropsku Zajednicu trebale biti primljene Velika Britanija, Danska i Irska. Velika Britanija je za prijem aplicirala još 1961, no na prijem je morala čekati do 1973. Razlog za to predstavljalo je protivljene francuskog predsjednika De Gola prijemu Velike Britanije zbog straha da će prijemom ove zemlje koja je održavala veoma bliske veze sa SAD, SAD imati uticaja na oblikovanje EZ. Ostale zemlje članice se nisu u toj mjeri odupirale prijemu Velike Britanije te su smatrale da će njenim ulaskom u EZ oslabiti dominantan uticaj Francuske.
Jezgro Evropske unije začeto je Rimskim ugovorima o osnivanju Evropske ekonomske zajednice i Evropske zajednice za atomsku energiju 1957.godine, a zatim je preko Jedinstvenog evropskog akta 1986.godine politička integracija krunisana Mastrihtskim ugovorom 7. februara 1992. godine kada je stvorena Evropska unija (Ugovor iz Mastrihta stupio je na snagu 1.novembra 1993). Ugovorom iz Mastrihta (Holandija) izvršena je do tada najradikalnija revizija dotadašnje EEZ. Tim ugovorom je uspostavljena Evropska unija čime je ujedno započeta nova etapa u procesu integrisanja uspostavljajući sve čvršću uniju naroda Evrope u kojoj se odluke donose u korist njihovih građana. Ovim Ugovorom su postavljeni ciljevi ekonomske i monetarne unije, jedinstvene valute, zajedničke spoljne i bezbjednosne politike, zajedničke odbrambene politike, a zatim i odbrane, uvođenje državljanstva Unije, uske saradnje u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova.
Na zajedničkom tržištu Evropske unije proglašene su "četiri velike slobode":
-    sloboda kretanja roba
-    slobodu pružanja usluga
-    slobodu cirkulacije kapitala 
-    slobodu kretanja ljudi
Evropska unija je paralelno sa procesom tranzicije započela proces finansijsko-tehničke pomoći zemljama Centralne i Istoćne Evrope. Tako je kroz Program pomoći za restrukturiranje privrede u zemljama Istocne Evrope - “PHARE”, započet 1989.godine za prvih deset godina iz buđeta Unije angažovano oko 11 milijardi eura, dok će do 2006.godine iz buđeta PHARE programa biti godišnje raspodeđeno oko 1,5 milijardi eura, kao i dodatnih 1,5 milijardi godišnje za regionalni razvoj i poljoprivredu u zemljama kandidatima za pristupanje Evropskoj uniji. Program PHARE koji je sada usmjeren i na jačanje kapaciteta i izgradnju institucija pravosuđa i uprave u zemljama Centralne i Istočne Evrope, zajedno sa novim instrumentima za prilagodjavanje poljoprivrede (SAPARD) i jačanje regionalnog razvoja (ISPA) angažovaće za period 2000-2006.g. ukupno 22 milijarde evra.

INSTITUCIJE EVROPSKE UNIJE

Institucije Evropske unije su:
Evropski parlament (sjedište je u Strazbur)
Evropski savjet (Brisel)
Savjet ministara (Brisel)
Evropska komisija (Brisel)
Evropski sud pravde (Luksemburg)
Evropska centralna banka (Frankfurt)
Evropska investiciona banka . Evropska investiciona banka je najvaznija finansijska institucija EU i ima sediste u Luksemburgu. Uloga EIB je da obezbedi sredstva za kapitalne investicije namenjene za razvoj i integraciju EU. Oba banka odobrava kredite uz minimalne godisnje kamate, prvenstveno za razvoj nedovoljno razvijenih regiona, modernizaciju saobracajne, telekomunikacione i energetske infrastrukture, konkurentnosti evropske industrije, razvoj malih i srednjih preduzeca, zastitu okoline i sl. Ukupna vrednost kredita EIB iznosi oko 20 milijardi evra godisnje, s tim sto u finansiranju nijednog pojedinacnog projekta ne ucestvuje sa vise od 50%.
EKONOMIJA EVROPSKE UNIJE
Sjedinjene Americke Drzave, Japan i Evropska unija uvode zajednicku valutu i jedinstven monetarni sistem. Uvodi se novi svjetski monetarni sistem INTOR (skracenica od engleske rijeci international - medjunarodni, i francuske l'or - zlato), sto bi u slobodnom prijevodu znacilo medjunarodni zajednicki sistem zlatnog standarda. Vodece svjetske valute - dolar, jen i euro, imale bi fiksne kurseve jedna naspram druge. Japanska centralna banka provela bi monetarnu reformu i fiksirala kurs u omjeru sto jena za jedan dolar, dok bi evropska centralna banka fiksirala kurs eura u omjeru jedan euro za jedan dolar. Ostale valute vezale bi svoje kurseve za jednu od spomenutih valuta koja je dominantna u datom podrucju. Formirana bi bila "Centralna banka svijeta", koja bi radila na principu Currency Boarda (valutnog odbora slicnog kao u BiH) i strogo bi kontrolirala da niti jedna zemlja u INTOR-u ne smije stampati novac bez pokrica. Spekulanti koji su zaradjivali milijarde dolara na kursnim razlikama izmedju svjetskih valuta definitivno bi ostali bez posla, a porast svjetskog GDP-a (bruto nacionalnog dohotka) bi se udvostrucio…

"Euro je otvorio put INTOR-u. Euro je prvi puta doveo do fundamentalne promjene u konfiguraciji medjunarodnog monetarnog sistema. Najbolji nacin da shvatite moj doprinos novom monetarnom svjetskom poretku bi bio da se uvide monetarne razlike i pomjeranje kapitala u novim modelima medjunarodne ekonomije. Zbog toga su velike zemlje posmatrane kao entiteti koji su medjusobno povezani razlicitim valutama i fiksiranim ili fleksibilnim kursom. Bit moje ideje je bio da se napravi jedan globalni medjuvalutni balans i da predstavim nove mogucnosti konfiguracije svjetskih valuta. Ako su sva tri valutna podrucja otoci stabilnih cijena, tada bi medju njima trebao vladati stabilan medjuvalutni kurs. To, medjutim, nije tako: medjusobni kursevi dolara, jena i eura snazno osciliraju".

FINANCIJSKA TIJELA

Europska središnja banka odgovorna je za stvaranje i upravljanje europskom ekonomskom i monetarnom politikom; upravlja tečajnom politikom i osigurava funkcioniranje sustava plaćanja.
Europska investicijska banka financira projekte EU.
Europski investicijski fond pruža garancije i osnivački kapital malim i srednjim poduzećima.
Europska središnja banka (European Central Bank - ECB) monetarna je vlast europske monetarne unije. Njen osnutak bio je predviđen Ugovorom iz Maastrichta, kojim je pokrenut projekt stvaranja monetarne unije kao nadogradnje unutarnjeg tržišta EU. Svečano je osnovana 30. lipnja 1998. Odgovornost za provedbu europske monetarne politike preuzela je 1. siječnja 1999. Sjedište joj je u Frankfurtu. Glavni razlog njenog osnutka bilo je stvaranje monetarne unije s jedinstvenom valutom - eurom. Države koje sudjeluju u monetarnoj uniji (danas 12 od 15 članica EU) prenijele su ovlast nad monetarnom politikom na europsku razinu, te je zadaća formulacije i provedbe takve zajedničke monetarne politike pripala Europskoj središnjoj banci.
Djelokrug i način rada
Europska središnja banka nadzire količinu novca u opticaju, upravlja tečajem eura, brine se za funkcioniranje platnog sustava te zajedno sa središnjim bankama država članica drži i upravlja službenim deviznim pričuvama. Jedan je od glavnih zadataka ECB-e održanje stabilnosti cijena u zoni eura, te očuvanje kupovne moći eura. To pretpostavlja strogo kontroliranje inflacije što podrazumijeva da godišnje povećanje potrošačkih cijena bude manje od 2%. ECB to postiže na dva načina: kontrolom količine novca te praćenjem kretanja cijena i procjenom rizika u odnosu na stabilnost cijena u euro zoni. Kontroliranje količine novca utječe među ostalim i na određivanje visine kamata u zoni eura.
ECB upravlja monetarnom unijom u suradnji s nacionalnim središnjim bankama u sklopu Europskoga sustava središnjih banaka (European System of Central Banks - ESCB), u kojem uz nju sudjeluju i središnje banke država članica eurozone.
Ugovor o EZ-u jamči nezavisnost monetarne vlasti: ni ECB niti članovi njenih tijela ne mogu tražiti ni primati upute od bilo kojeg drugog tijela. Institucije EU i vlade država članica moraju poštivati to načelo i ne smiju ni na koji način utjecati na ECB, kao ni na nacionalne središnje banke.
Unutarnje ustrojstvo
Europska središnja banka ima tri tijela: Upravljačko vijeće, Izvršni odbor i Opće vijeće.
Upravljačko vijeće je najviše tijelo Banke. Čine ga 6 članova Izvršnoga odbora i guverneri nacionalnih središnjih banaka zone eura (trenutačno njih 12). Predsjeda mu Predsjednik ECB-a. Glavni mu je zadatak definiranje monetarne politike u zoni eura te osobito određivanje visine kamata pod kojima komercijalne banke mogu pribaviti novac od središnje banke.
Izvršni odbor čine predsjednik i potpredsjednik ECB-a te još četiri člana koje jednoglasno imenuju predsjednici ili premijeri država zone eura. Članovi Izvršnog odbora imenuju se na neobnovljivi mandat od 8 godina. Izvršni odbor odgovoran je za provedbu monetarne politike koju definira Upravljačko vijeće i za davanje uputa nacionalnim središnjim bankama. Također priprema sastanke Upravljačkoga vijeća i odgovoran je za svakodnevno upravljanje ECB-om.
Opće vijeće sastavljeno je od predsjednika i potpredsjednika ECB-e i guvernera nacionalnih središnjih banaka svih država članica EU, a ne samo onih koje su članice monetarne unije. Svrha je tog tijela osigurati suradnju s državama članicama Europske unije koje nisu ušle u monetarnu uniju. Funkcija mu je savjetodava, a to tijelo koordinira i buduće povećanje zone eura. Postojat će dokle god postoje članice EU izvan monetarne unije.
Europska investicijska banka
Europska investicijska banka (European Investment Bank - EIB) osnovana je još Rimskim ugovorom iz 1958. godine i jedna je od financijskih institucija Europske unije. Sjedište joj je u Luksemburgu. Glavni zadatak Banke je pridonošenje uravnoteženom razvoju Zajednice osiguravanjem gospodarske i socijalne kohezije država članica. Ima pravnu osobnost i financijski je neovisna.
Djelokrug i način rada
EIB osigurava dugoročno financiranje projekata u skladu sa strogom bankarskom praksom. Usko surađuje s bankarskom zajednicom, posuđuje na tržištu kapitala i financira različite projekte. Zajmove dodjeljuje uglavnom iz sredstava posuđenih na tržištu kapitala kojima je pridodan i vlasnički kapital njenih dioničara - država članica Europske unije.
Kako je EIB istovremeno i institucija EU, njene aktivnosti usmjerene su prvenstveno razvoju i oživotvorenju politika Zajednice.
Izvan Europske unije, Europska investicijska banka omogućuje ostvarenje i upravlja financijskim dijelovima sporazuma koje EU sklapa s trećim državama. Taj aspekt djelokruga u pravilu financira vlastitim sredstvima, a kada je na to posebno ovlaštena i iz proračuna država članica EU ili same Unije.
Europska investicijska banka objavjuje širok spektar brošura namijenjenih stručnjacima i široj javnosti, koje su dostupne i u elektroničkoj verziji na njenim web stranicama. Jedna od tih brošura je i godišnje izvješće, koje sadrži detalje o aktivnostima poduzetim protekle financijske godine kako u EU, tako i izvan EU. Godišnje izvješće sadrži i vrlo važne statističke podatke i analize proteklih pet godina.

JEDINSTVENO TRZIŠTE 

Prošlo je dosta vremena dok su države članice uspjele ukloniti sve trgovačke barijere i zamijeniti vlastito "zajedničko tržište " za istinski jedinstveno tržište na kojem se robe, usluge, ljudi i kapital mogu slobodno kretati. I pored toga što još uvijek postoje neke oblasti u kojima se mora odraditi nedovršeni posao kako što je na primjer kreiranje jedinstvenog tržišta finansijski usluga, Jedinstveno tržište je službeno formirano krajem 1992. godine.


JEDINSTVENA VALUTA 

Još od 1992. godine Evropska unija je donijela odluku o formiranju Ekonomske i monetarne unije (EMU), koja je uključivala i uvođenje zajedničke evropske valute pod upravom Evropske centralne banke. Jedinstvena valuta – euro – postala je realnost 1. januara 2002. godine kada su novčanice i kovanice eura zamijenile nacionalne valute u dvanaest od petnaest država članica: Belgija, Njemačka, Grčka, Španija, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Holandija, Austrija, Portugal i Finska. Slovenija je 1. januara 2007. godine, postala prva od deset zemalja koje su se pridružile Uniji 2004. godine, koja je počela koristiti euro. Kako bi ovo ostvarila, morala je ispuniti zahtjevne finansijske i ekonomske kriterije.


Pise:Aldin Usanovic

VOJSKA IZMEĐU MITOVA I STVARNOSTI

Pise:Aldin Usanovic

I s teorijskog i s empirijskog gledišta, vojska predstavlja jednu od najproturječnijih institucija modernih političkih i ustavnih sustava.
Pitanja njezinog položaja i uloge bili su u očima demokratske teorije stalna provokacija još od najranijeg doba.
Usprkos činjenici da je vojna moć nepopularna kod birača i da ju je inherentno teško
kontrolirati, čak ni najdemokratskije vlade svijeta nisu se usudile ukinuti je(Garnett,1991.). Istovremeno, neutralne države su također naoružane, bez obzira na njihove ograničene ambicije u pogledu visoke politike utemeljene na vojnoj snazi i utjecaju.
Može se stoga kazati da je na sadašnjem stupnju civilizacijskog razvitka vojska
neizbježna institucija ili “nužno zlo” u svakom političkom sustavu. Vojsku se još
uvijek shvaća kao atribut državnog suvereniteta i kao pretpostavku nacionalnog
opstanka. Svaka znanstvena raščlamba ove institucije mora stoga imati u vidu
činjenicu da je ambivalencija njena bitna značajka. Ovaj se zaključak može dokazivati
s mnogo različitih aspekata. Međutim, u ovoj nas prilici posebno zanima misija
vojske s gledišta mirovnih studija.
Na prvi se pogled doima da je odnos između vojske i mira vrlo jednostavan,
posebno u svojoj “crno-bijeloj” inačici. “Crna” inačica se obično tumači u tom smislu
da vojska predstavlja prijetnju miru; dakako, ako je neprijateljska. S druge strane,
“bijelo” tumačenje povezano je s idejama koje uključuju veličajnost i patriotizam. U
okviru tog pristupa “vojska čuva i jamči mir” ili, ukratko, “vojska brani domovinu”.
Međutim, produbljenija raščlamba pokazuje da ovaj odnos nikad nije bio pravocrtan
i jednostavan. Ovu se tezu može dokazivati povijesnom perspektivom i čini se da je
ona vrlo značajna na pragu 21. stoljeća.
Vojska je prošla iste faze razvitka kao i država. Drugim riječima, povijest države
je vrlo često bila povijest vojske i vice versa. Transformacije vojne organizacije
odražavale su duboke i korjenite promjene socijalne supstancije. Istovremeno, vojska
je često poticala određene mutacije socijalnog sustava. Ovi recipročni odnosni moraju
biti polazište svake ozbiljne i produbljene raščlambe vojske.
Dobro je poznato da se stvaranje moderne (odnosno masovne) vojske podudarilo
sa stvaranjem države-nacije. Razumljivo je da se od tada vojsku shvaća kao “krunu
državnog suvereniteta”. I danas postoji visoki stupanj poistovjećivanja vojske i države.
Nacionalne oružane snage simboliziraju jedinstvo nacije a slijedom toga predstavljaju
krajnji simbol patriotizma. Dulje od dva stoljeća jedan od najvažnijih čimbenika
opstanka države u međunarodnoj areni sastojao se u njezinoj sposobnosti da
mobilizira i stavi u funkciju masovne oružane snage, utemeljene na vojnoj obvezi i
na pripremi stanovništva za obranu.

Raison d’etre moderne vojske bio je povezan s obranom suvereniteta,
nezavisnosti i teritorijalnog integriteta države od svakog oblika izvanjske agresije.
Drugim riječima, klasična misija vojske sastojala se od održavanja mira za račun
države i njezinih građana. U doba mira od vojske se očekuje dobra pripravljenost,
dobra uvježbanost i opremljenost. U slučaju rata, ona mora pobijediti, a to znači:
pobijediti neprijatelja i zaštititi zemlju.U tom se smislu može kazati da je iz perspektive
vojske najpoželjnjiji cilj odsustvo rata ili stanje takozvanog “negativnog mira”.
Bipolarizam svijeta u razdoblju Hladnoga rata a posebice opasnost globalnog
nuklearnog sraza, pomakli su usredotočenje vojne misije s vojne pobjede prema
odvraćanju i izbjegavanju rata. Korisnost najmoćnijeg oružja sastojala se u
posjedovanju, a ne u njegovoj uporabi. Jačanje vlastite vojne moći i nadmoći stvorilo
je ravnotežu straha i moći pri čemu je vojna pobjeda postala nedostižan cilj a
negativni mir postao je “hladni mir”. Jedan je autor to izrekao na poseban način:
“Jedna od promjena koja se dogodila poslije Drugoga svjetskog rata je povećana
sofisticiranost kojom se vojska koristi a da se vojna sila ne koristi.
To je doba opasnepolitike igranja na rubu rata, upravljanja krizom i odvraćanja. Ovi fenomeni podupiru tezu da se modernoj vojnoj sili više prijeti i njome više manipulira u mirno doba nego što se koristi u ratu” (Garnett, 1991.:79).
Gledano kroz prizmu odnosa između mira i vojske, mogu se razlučiti tri glavna
pitanja koja dokazuju punu dvosmislenost vojske kao institucije. Ponajprije, valja
imati na umu da ispunjavanje tradicionalne misije vojske vrlo često može značiti
negaciju mira kao univerzalne vrednote. U tom slučaju mir se predočava više kao
nacionalna vrednota, kao nešto što je povezano s ograničenim državnim teritorijem
i određenim stanovništvom. Prihvaćajući takvu perspektivu, vojska razlikuje “naše”
i “strane” državljane, “naš” i “strani” mir.
Drugo, vojsku kao instituciju od njezinog je nastanka pratilo nekoliko mitova
(Eide, 1980.; Baldwin i Milner, 1992.). Jedan od najčešćih je da vojska uvijek služi
interesima vlastite nacije i građana. Uz to, postoji i pogrešno shvaćanje da oružane
snage imaju, prema definiciji, obrambeni značaj. To znači da je vojna misija oružanih
snaga legitimna s gledišta međunarodnog pravnog sustava. Pa ipak, nije potrebno
ići daleko u prošlost da bi se našli nizovi primjera vojnih intervencija u unutarnje
političke stvari, za račun vladajućih političkih snaga ili za vlastiti račun vojske. Čak se ni demokratske vlasti ne osjećaju najugodnije pred vlastitim vojnim establishmentom zbog svijesti da usprkos tome što vojska ima važnu ulogu zaštite društva, ona istovremeno može postati prijetnja demokratskim vrednotama koje treba štititi.
Treće, u ovom se kontekstu mora naglasiti da mir ne znači samo odsustvo represije
i nasilja čiji su izvršitelji “vanjski neprijatelji” i njihove oružane snage. Nedostatak fundamentalnih demokratskih postulata a naročito uključivanje vojske u politiku, u potpunosti su nespojivi sa samom biti pojma (pozitivnog) “mira” i miroljubivim društvom. Stoga, konzistentna civilna nadmoć nad vojskom, koju vrše legitimni iodogvorni obnašatelji moći, predstavlja conditio sine qua non. Drugim riječima,naglasak valja staviti na ključni odnos između ustavnosti, mira i statusa vojske u demokraciji ili, bolje rečeno, pod demokracijom. Osim toga, prema Galtungovu
shvaćanju, mir ne znači samo odsustvo izravnog nasilja.
Pravi mira uključuje i ukidanje svakog oblika strukturalnog nasilja unutar i između društava. Slijedom toga“miroljubivo društvo je mnogo više nego društvo koje se naprosto ne upušta u agresiju ili u pripremanje rata jačanjem vojne mašinerije ili sudjelovanjem u savezima koji imaju takvu mašineriju. Nesvrstana, razoružana društva mogu ipak izvršiti svaki.

1 Ova koncepcija ističe da se “sigurnost” može razumjeti kao čin govora. To znači da “kad kažemo‘sigurnost’, predstavnik države cijeli problem prenosi u posebno područje, zahtijevajući posebno pravo da koristi sredstva koja su nužna da bi se rješenje onemogućilo” (Waever, 1993.:7).

Oblik strukturalnog nasilja unutar sebe i prema van, što ne samo da predstavlja
prijetnju miru (u uobičajenom smislu da može uslijediti unutarnji ili vanjski rat) nego bi bilo i nemir, nemirnost. Osim toga, od miroljubive drave moglo bi se zahtijevati nešto aktivno, ne samo redukcija sredstava nasilja bilo koje vrste, nego i djelatno održavanje i stvaranje mira te inicijative za građenje mira” (Galtung, 1991.:94).
Nema dvojbe da opstojanje i uspješno djelovanje svakog ustavnog i političkog sustava
ovisi o učinkovitom sustavu nacionalne sigurnosti. Međutim, u daljem objašanjavanju
ove premise na umu treba imati jednu vrlo važnu stvar, a to je da u okviru opće
tipologizacije temeljnih vrednota koje dominiraju u državi, mir i sigurnost pripadaju u skupinu takozvanih modalnih ili instrumentalnih vrednota. To znači da one nisu ciljevi po sebi i da ne predstavljaju neovisni ideal države. One su uvijek povezane s drugim središnjim vrednotama političkog sustava, odnosno, preciznije kazano, mir i sigurnost su conditio sine qua non za ostvarivanje ljudskih prava i sloboda kao i drugih demokratskih postulata u društvu. Temeljne vrednote političkog sustava, koje obično definira ustav,predstavljaju samu bit ili temeljni supstrat ukupne društvene djelatnosti.
Prijetnje miru dovode u pitanje samo opstojanje političke zajednice, a slijedom toga izazivaju nemir u temeljnom socijalnom okolišu koji je nužan za ostvarivanje društvenih vrednota.
U ovom se kontekstu skriva još jedan paradoks koji se tiče funkcije vojske u očuvanju
mira i državne sigurnosti. Usprkos neupitnoj činjenici da su mir i sigurnost krajnji cilj svake države, ipak je neprihvatljivo mišljenje (ili rašireni mit) da je svaka akcija poduzeta u cilju jačanja nacionalne sigurnosti moralna i opravdana. Na primjer, žrtvovanje gospodarskog blagostanja ili osobnih sloboda radi nacionalne sigurnosti ponekad može biti nemoralno i nepravedno. Materijalni resursi društva, čak i u slučaju da je to društvo vrlo napredno, jesu ograničeni. Vojska, vođena svojim funkcionalnim imperativom i tražeći odgovarajući odgovor za svaku stvarnu ili pomišljenu prijetnju,vrlo je značajan natjecatelj za društvene resurse. Bit problema leži upravo u ovoj činjenici.
Maksimiranje vojne sigurnosti pretpostavlja, u manjoj ili većoj mjeri, žrtvovanje drugih društvenih vrednota. Cijena koja mora biti plaćena ponekad ide na uštrb vrednotakoje ne mogu biti procijenjene gospodarskim (materijalnim) parametrima, kao što su osobne slobode, demokratski ili miroljubivi značaj državne politike itd. Stoga, primjerena rješenja u pitanjima nacionalne sigurnosti moraju se propitati kroz prizmu ključnih pitanja: sigurnost za koga ili za što, sigurnost od koje vrste prijetnje, te sigurnost ostvarena kojim sredstvima i po kojoj cijeni (ili: tko će platiti troškove?).
Gledano sa stanovišta ustavnog sustava i demokracije, mora se istaći značajnost
pojma sekuritizacije kako ga je razvio Ole Weaver i koji se tiče uloge i misije vojske.
Radi se o dobro poznatom sredstvu što ga oni koji imaju moć široko koriste kako
bi očuvali svoju vladajuću poziciju u društvu. U stvari, ovaj je fenomen u vezi s
mogućnošću da vladajući politički krugovi politička i drštvena pitanja predstavljaju
i rješavaju kao probleme koji se tiču mira, stabilnosti i državne sigurnosti. Slijedomn toga, raspon načina upravljanja ovom vrstom problema može biti korjenito
izmijenjen i uključivati cijeli niz posebnih prava.
U tom smislu, najvažniji mehanizmi na raspolaganju uključuju izvanredno stanje, produljivanje mandata političkih institucija, povećani stupanj represije, ograničavanja ili ukidanja ljudskih prava i sloboda i, konačno - pokretanje takozvane unutarnje misije vojske.
Vojska obično postavlja određene zahtjeve spram civilnog društva čiji mir ona
štiti. Ovi zahtjevi upravljeni su spram gospodarskih i prirodnih resursa i tiču se
materijalnih sredstava i opreme, ljudskog potencijala, odgovarajuće organizacije
civilne infrastrukture kao i cijelog niza drugih preduvjeta koji proizlaze iz posebne
naravi priprava društva za eventualni rat. Osim ovih zahtjeva koji izazivaju određene
reakcije kako društva tako i građana, postoji i druga, izvanjska dimenzija ove
interakcije između vojske i društva. Radi se o mogućnosti pojave sigurnosne dileme
koja može imati kontraproduktivni ishod u tom smislu da stvara pojačan osjećaj
nesigurnosti države koja se priprema za samoobranu u slučaju rata. Koncept
sigurnosne dileme može biti definiran kao “situacija u kojoj pokušaji jedne zemlje
da poveća svoju sigurnost prijete sigurnosti susjeda. Kad se to dogodi, susjed često
poduzima protuakciju s namjerom da se zaštiti, što prva država opaža kao prijetnju,
a rezultat je spirala rastućeg neprijateljstva.
Važno je da sukob ne mora biti rezultat agresivnih namjera...” (Kaufman, 1996.:151).
U tom smislu, napore države uložene u stvaranje veće i dobro organizirane
vojne obrane, druge, obično susjedne države, shvaćaju kao (ne)izravnu prijetnju
pa čak i provokaciju. Vojne priprave jedne države stvaraju neizvjesnost ili, preciznije, strah kod druge da ona prva ima namjeru nauditi joj ili barem oslabiti njezinu sigurnost. Posebice neorealistički autori (Posen, 1993.) tvrde da u okviru anarhičnih međunarodnih odnosa prevladava pristup “samopomoći” i da se, u skladu s tim,kao polazište projekcije nacionalne sigurnosti uzima najgori scenarij. Na taj se način stvara circulus vitiosus, pri čemu se umnožava i pojačava osjećaj nesigurnosti
(“hobbesovski strah”) koji je vođen logikom spiralnog širenja. Fenomen sigurnosne
dileme može poslužiti kao najbolji pokazatelj da snažna vojna sila, a to znači
učinkovita vojna obrana, daje de facto niži stupanj sigurnosti. Drugim riječima,
ona stvara više rizika i izazova miru kako iz perspektive države u pitanju tako i
regije. Čini se, stoga, da funkcija odvraćanja, koju se uzima kao jednu od klasičnih
misija vojske, postaje sve upitnijom.

VOJNA MISIJA U POVIJESNOJ PERSPEKTIVI

Tijekom svojega povijesnog razvoja, vojska kao institucija prošla je kroz mnoge
transformacije. Neovisno od njihova značaja i razmjera, valja reći da su promjene bile stalna značajka njezinog povijesnog trajanja. U tom smislu mogu se razlikovati tri ključne točke vojne tranzicije od kojih je svaka označena novim koncepcijama i
zahtjevima u odnosu na vojnu organizaciju i njenu misiju. Tako je krajem 18. stoljeća,usporedno sa socijalnim i političkim promjenama koje su potaknule Američka i
Francuska revolucija, rođena ideja moderne masovne (narodne) vojske.
Temeljna premisa ove koncepcije bila je vojna obveza građana u obrani njihove države-nacije. Ideja masovne vojske bila je široko prihvaćena, posebice nakon 1870. godine, i konačno prihvaćena u vrijeme oba svjetska rata. Ovaj model koji je dugo prevladavao prošao je kroz duboku metamorfozu u doba Hladnoga rata.
Danas se općenito smatra da se vojska nalazi pred još jednim razdobljem tranzicije,
posebice glede svoje organizacije i svojeg raison d’ętre. Prijeka nužda ove promjene
pojavila se na kraju Hladnog rata. Moderna masovna vojska, karakteristična za doba
nacionalizma, počela je postepeno svoju promjenu prema onome što se naziva
postmoderna oružana sila (Moskos i Burk, 1994.). Ova nova vojska mora se prilagoditi
novom postwestphalskom sustavu u kojem nacionalizam i klasično načelo državnog
suvereniteta ustupaju pred globalnim međunarodnim organizacijama i institucijama.
Ključni odnos između vojske i društva u visokom je stupnju određen mogućnošću
izbijanja oružanog sukoba kao i predodžbom prijetnje. Od vojske se očekuje da
iznađe odgovarajuće odgovore za svaki izazov u obliku oružanog i nasilnog sraza. U
stvari, ključna razlika između moderne (masovne) i postmoderne vojske leži u
značajkama prijetnji s kojima se suočavaju kao i s načinom njihova predočavanja.
Dok je iz moderne vojne perspektive neprijateljska invazija na vlastitom tlu stvarna
mogućnost, izgledna vjerojatnost koju treba spriječiti, postmoderno društvo je posve
drugačije.Danas prevladava teza da je rat, koji još uvijek opstoji, bitno promijenio svoje značajke (Creveld, 1991.). Drugim riječima, napušteno je Clausewitzovo trojstvo (država - vojska - narod). Klasični međudržavni ratovi sve više ustupaju mjesto unutardržavnim sukobima. Najnovija istraživanja pokazuju da je čovječanstvo suočeno s novom povijesnom situacijom u kojoj se rat pretvara u sukob. Smatra se, također, da su međudržavni ratovi, barem u posljednjih nekoliko godina, neizbježno ušli u zonu nevjerojatnoga, osobito kad je riječ o razvijenim zpadnim demokracijama. U tom smislu Jung dokazuje da klasični rat postaje izuzetak u masovnim nasilnim sukobima(Jung, 1997.). Gledano iz globalne perspektive, rat više nije prevladavajući oblik sukoba. Procjenjuje se da će regionalni sukobi, građanski ratovi, terorizam i etničko nasilje postati postmoderni modus oružanog sukoba. Svaki od ovih oblika sadrži značajke koje ne odgovaraju uobičajenim slilkama rata kao nečeg manje-više
standardnog, planiranog i racionalnog (u smislu ciljeva kojima se teži i koji su
definirani).
Razdoblje poslije Hladnog rata pozdravljeno je i popraćeno velikim iščekivanjima
i optimizmom. Najveći dio nada koje su se pojavile bile su povezane s perspektivama
koje je obećavala dividenda mira. Iluzije su nestale odmah nakon pojave prvih
raščlambi sukoba do kojih je došlo u razdoblju nakon samog završetka Hladnog
rata. Rezultati su pokazali da postmoderno društvo treba naći odgovarajuće odgovore
za postmoderne ratove (Mueller, 1996.). Osim toga, postalo je jasno da su moderne
konvencionalne vojske slabo pripravljene za te nove vrste sukoba, a to je opet postavilo nove zadaće i nove izazove. Stoga ne treba čuditi što su vojske, pripravljene za klasični oružani sukob velikih razmjera, postale opterećene ambivalentnim odnosom spram nove stvarnosti. Situaciju je dobro opisao Martin Van Creveld govoreći kako “hodnicima glavnih stožera i ministarstava obrane u cijelom ‘razvijenom’ svijetu luta duh - strah od vojne nemoći pa čak i irelevantnosti” (Creveld, 1991.:3).Istovremeno, valja primijetiti da u onim dijelovima svijeta koji predstavljaju žarišta postmodernih sukoba, uloga oružanih snaga postaje krajnje prijeporna. S jedne strane, glavni akteri ovih sukoba su različiti: različite političko-vojne klike, gerilske snage, paravojne snage, civili... Očito je da se radi o nevladinim snagama koje nemaju ništa zajedničkoga s legitimnim vlastima. U takvim uvjetima koje karakterizira zbrkani odnos između javne i privatne sfere, regularne oružane snage prestaju biti “opravdani instrumenti ostvarivanja racionalnosti državnika: u određenom broju slučajeva one vode vlastitu politiku” (Joenniemi, 1997.:6).Ovi specifični društveni fenomeni neizbježno vode stvaranju nove sigurnosne agende. Glavne njezine značajke jesu u tome da vojni aspekti sigurnosti gube primat te da druge dimenzije sigurnosti dobivaju biitno značenje, kao primjerice gospodarska,politička, društvena i ekološka. Na taj je način stari diskurs mira i sigurnosti radikalno redefiniran. Umjesto “prijetnji od strane neprijatelja”, u raspravama o sigurnosti prevladavaju pitanja gospodarskog kolapsa, političkog ugnjetavanja, oskudice prirodnih resursa, zagađivanja, prenapučenosti, etničkih sukoba, kriminala i terorizma.
Sigurnost postaje udomaćena. Evidentna je sklonost podvrgavanja istom obrascu i
istim procesima koji su karakteristični i za politiku u državi. Međutim, u svjetlu
negativnih implikacija koje su posljedica novih sigurnosnih problema, državne granice
doimaju se nevažnima. One mogu izazvati učinak “spojenih posuda” i nekontroliranog
umnožavanja i širenja.
U ovom kontekstu postavlja se pitanje: kako će na vojsku, koja je nekad bila
središnja institucija promocije i razvoja moderne države-nacije, djelovati sve promjeneu razdoblju poslije Hladnog rata? Drugo, što je još važnije, kako će se vojska prilagoditi tako da može odgovoriti na nove izazove? Glavna promjena u pogledu vojne strukture sastoji se u tranziciji od modela masovne vojske na temelju opće vojne obveze, prema manjoj, dobrovoljačkoj i profesionalnoj sili. U situaciji kad je rat širokih razmjera znatno manje vjerojatan, moralni legitimitet masovnog novačenja je upitan.Osim toga, visokorazvijeni i vrlo složeni vojni tehnologijski sustavi zahtijevaju dobro uvježbano i dobro plaćeno vojno osoblje. Kao što je već ranije objašnjeno, značenje odvraćanja više nije isto kao prije. Drugim riječima, klasičnu vojnu misiju treba neizbježno podvrći reviziji. Nove neborbene i netradicionalne misije naglašavaju “svjetlu stranu” vojne institucije - nazvanu vojni humanitarizam. To podrazumijeva okretanje od vojnih prema brojnijim nevojnim aspektima sigurnosti, kako na nacionalnoj tako i na globalnoj raziniPromjenu misije vojske navijestio je Janowitz još šezdesetih godina (Janowitz,
1960.). Predviđao je da doba nuklearnog oružja i drugih sredstava masovnog
uništavanja dovodi do svršetka totalnog rata. Osim toga, predlagao je pretvaranje
reglarnih vojnih snaga u jednu drugu strukturu, u takozvane redarstvene snage
(constabulary forces) koje bi bile primjerenije za iznalaženje odgovora na nove izazove.
Ove su nove snage trebale biti vrlo pokretne i lake za razmještanje, kadre na brzu
intervenciju u slučaju međunarodnih kriza. Istovremeno, one bi imale ograničenu
dozvolu za uporabu sile. Prije nego vojna pobjeda, njihova prvenstvena zadaća bilo
bi očuvanje međnarodnog status quo. Drugim riječima, bio je to prvi nagovještaj
potrebe za mirovnim misijama koje bi izvodile oružane snage s međunarodnim
mandatom. Janowitz je bio u pravu kad je priznao da će ovakvo redefiniranje klasične
misije vojske i približavanje onome što se općenito drži policijskim zadaćama izazvati otpor vojnih profesionalaca i najviših časnika. Tome su se oduprli čak i neki znanstvenici i akademski krugovi koji su osporavali stvaranje mirovnih studija kao znanstvene discipline.

PREMA NOVOJ MISIJI VOJSKE: PRED NOVIM IZAZOVIMA

Poznato je da je međunarodna zajednica od kraja Drugoga svjetskog rata, preciznije
od ustanovljavanja Organizacije ujedinjenih naroda (OUN), bezuspješno nastojala
stvoriti međunarodne oružane snage. Svrha bi im bila jamčenje mira i sigurnosti u
globalnom okviru. Međutim, u posljednjem razdoblju postojanja OUN, a osobito
nakon kraja Hladnoga rata, došlo je do mnogih značajnih promjena u shvaćanju
međunarodne sigurnosti. Na primjer, koncept zajedničke sigurnosti, baziran na
premisi opstojanja zajedničke prijetnje, izgubio je svoju značajnost. Umjesto toga,
u uporabu je ušao posve novi rječnik a s njim i pojam takozvane kooperativne
sigurnosti. Ovaj koncept uključuje neke elemente kontradiskursa u kojem se mogu
razlučiti jasni znakovi da je problem nasilja još uvijek prisutan, ali da je korjenito promijenjen.
Funkcija kooperativne sigurnosti shvaća se kao nešto što može sjediniti
nacionalna i međunarodna nastojanja u sprečavanju sukoba i u upravljanju. Njezina
glavna značajka je nadilaženje razlike između prijateljstva i neprijateljstva u
međnarodnim odnosima.
Koncepcija je utemeljena na uvjerenju da države mogu i trebaju razviti široku
suradnju kako bi spriječile, izbjegle ili izlazile na kraj s različitim vrstama prijetnjimiru i sigurnosti.
Promičući nedjeljivost mira i sigurnosti u svijetu, ova koncepcija
nadilazi tradicionalno načelo svetosti državnih granica i načelo neporecivosti
državnog suvereniteta. Nadalje, ona zagovara bitnost međunarodne zajednice
utemeljene na zajedničkim vrednotama kao što su ljudska prava i demokracija,
uključujući i njeno legitimno pravo da intervenira bilo kada i bilo gdje, ocijeni li da su ove vrednote očito ugrožene. U okviru ovih postsuverenitetskih međunarodnih
odnosa referentna točka međnarodnog sigurnosnog sustava nije više suverena
država, nego prvenstveno društvo, pojedinci i čovjekov okoliš.
U okviru korjenito izmijenjene konstelacije međunarodnih odnosa, nacionalne
vojske koje su zadržale žar bitnog elementa državnosti nemaju drugoga izbora do
suočiti se s izazovima nove postmoderne ere. U tom kontekstu one moraju
pripomoći u ostvarivanju koncepcije kooperativne sigurnosti na najbolji mogući
način. Tome suprotan stav jest isključenje iz međunarodnih procesa, duboka izolacija
pa čak i konfrontacija. Ostajući unutar uskih nacionalnih okvira, vojska će biti osuđena na suočavanje s izazovima koje nije kadra svladati ili je za njih loše pripravljena i pred njima nemoćna, kao što su, primjerice, etničko nasilje ili nesreće širih razmjera.
Vođenje rata u međudržavnom sukobu pretpostavlja, osim regularne vojske,
nacionalnu potporu građana koji su lojalni u pogledu nastojanja i ciljeva koje je
definirala njihova država. Ovaj odnos između građana i države (vojske) bio je vrlo
razrađen i značajan kad je riječ o sustavu masovne vojne obveze i formiranju moderne
nacionalne vojske. Pa ipak, treba imati na umu da postoji duboka razlika između
međudržavnog i unutardržavnog sukoba. Potonji slučaj karakteriziran je situacijom
u kojoj se država i neki segmenti društva ponašaju kao protivnici. U takvim
slučajevima obično dolazi do rasapa države zajedno s cijelim represivnim aparatom.
To se pokazalo u mnogim slučajevima, kao što su primjeri oružanih sukoba u Ruandi,
Bosni i Hercegovini, pa čak i u Albaniji. Spas je došao samo od međunarodnih
snaga s različitim mandatima.
U postmodernom društvu tradcionalna misija vojske je redefinirana. Bez obzira
na to, još uvijek postoje mnoge dileme i različiti stavovi spram misije demokratske
vojske u razdoblju poslije Hladnoga rata (Gilroymm, 1995.). Strogo tradicionalno
tumačenje vojne misije jest da je temeljna svrha oružanih snaga, odnosno njihova
bitna misija, povezana s povećanjem borbene sposobnosti i spremnosti. Oni koji
podržavaju ovo mišljenje slažu se da vojska može od vremena do vremena imati i
druge uloge, ali svejednako inzistiraju da je uključivanje vojske u misije različite od rata ne samo neučinkovito nego će i smanjiti njihovu borbenu učinkovitost. Drugim
riječima, vojska može izvoditi operacije različite od rata, ali one ne mogu biti njihov raison d’ętre. Oni se, osim toga, plaše da će ovakve dužnosti trošiti ionako
ograničena sredstva vojnog proračuna te skratiti neveliko vrijeme koje stoji na
raspolaganju za izobrazbu i odvlačiti ih od primarne misije. U tom je smislu vrlo
znakovita izjava bivšeg ministra obrane SAD Williama Perryja koji je upozorio: “Mi
smo vojska, a ne Vojska spasa” (Washington Post, 5.VIII.1994.).
Prema netradiocionalnom tumačenju, vojska mora biti pripravljena za
potencijalnu vanjsku agresiju, ali to nije dovoljno. Od vojske se tako traži da sudjeluje u različitim neborbenim misijama, budući da su nevojne prijetnje za nacionalnu sigurnost jednako značajne kao i prijetnja oružanog sukoba. Nova misija vojske sagledana u tako širokoj perspektivi sastoji se od međunarodne i od domaće
dimenzije. U međunarodnoj perspektivi najvažnije su misije održavanja mira i
humanitarne pomoći. Domaća uporaba vojske mnogo češće uključuje policijske
funkcije (održavanje reda), sprečavanje nelegalnih aktivnosti uključujući trgovinu
drogom i krijumčarenje, očuvanje okoliša, izgradnju javne infrastrukture, pružanje
obrazovnih i zdravstvenih usluga te sudjelovanje u komercijalnim pothvatima kako
bi se našla financijska sredstva ili nabavila oprema za vojsku.
Imajući u vidu da je misija vojske najkritičniji čimbenik civilno-vojnih odnosa, ne
treba iznenaditi da ovdje postoji očita razlika između vrednota i stavova koje imaju
vojni krugovi i onih koje imaju civilne elite u društvu, posebice utjecajne elite na
vlasti. Stoga, najvažnije pitanje u ovom kontekstu glasi: tko određuje agendu
nacionalne sigurnosti i misiju vojske? Drugim riječima, čiji će utjecaj prevladati?
U tom je pogledu na obje strane prisutna određena doza skepse.
Vojska je zabrinuta zbog svoje proširene misije jer je očito da ne može riješiti sve nove globalne i domaće probleme koji su karakteristični za postmoderno društvo. Istovremeno,smatra se da je vojska žrtva svoga vlastitog uspjeha - ona je bolja od gotovo svake druge organizacije. U ovako proturječnim okolnostima, vojska treba pokazati svoje sposobnosti i učinkovitost poduzimajući niz neborbenih operacija.Njena glavna briga su obrambeni troškovi koji su značajno smanjeni tijekom nekoliko posljednjih godina, te brojčano smanjivanje sastava nakon Hladnog rata, pogotovo u razvijenim demokracijama. Troškovi i i razlike shvaćanja između vojnih i civilnih vođa o važnosti neborbenih misija uzrokuju povećane civilno-vojne napetosti.
Istovremeno, neki civilni analitičari ističu da u demokratskom društvu
netradicionalne misije vojske treba držati prijelaznima. Oni dokazuju da u
okolnostima kad mnoge civilne vlade ne posjeduju stručnost koja je potrebna za
učinkoviti nadzor, ove prijelazne uloge mogu voditi izravnom ili neizravnom vojnom
uključivanju u politiku. Moguće je da s vremenom politički vođe ne budu kadri
oduprijeti se kušnji da prečesto traže vojnu podršku pri rješavanju društvenih i
drugih domaćih problema.
U tom smislu, moze se postaviti pitanje: koji su izvori konzervativizma u
civilno -vojnim razmatranjima. Glavne teorije civilno-vojnih odnosa rođene su u
razdoblju Hladnoga rata. Njihovo je polazišto bila pretpostavka da je “glavna zadaća
oružanih snaga obrana društva od vanjskih neprijatelja i projekcija vanjske sile kao
potpore vanjskoj politici.
Pretpostavljalo se da vojske ne trebaju biti značajniji akteri
domaće politike, iako je najveći broj zapadnih vojski imao domaće misije, te da
trebaju odgovarati civilnom nadzoru na nestranačkoj osnovici” (Segal, 1995.:189-
189). Temelji civilno -vojne koncepcije bili su civilna kontrola i dioba rata između
civila i vojnika.
Od pedesetih godina naovamo, glavnina analitičara civilno-vojnih odnosa bavila
se ovim područjem na način politologa, zanemarujući sociologijsko gledište. Sa
sociologijskog se gledišta može primijetiti da su mnoge promjene u vojnoj tehnologiji,organizaciji i misiji, jednako kao i transformacija svjetskog sustava, mogle biti predviđene.

Pise: Aldin Usanovic

Mnogi ce reci pa zasto pridajemo tolko vaznosti jednom covjeku kao Emir Kusturica.Zasto uopce pisemo o njemu...?Ja cu reci Kusta je dobar reditelj, ali politički idiot’

Ko je više taj Emir Kusturica? Vjerovatno se pitaju novije generacije kojima bruji glava od svakodnevnih informacija koje u medijima čujemo o ovome čovjeku.
Prolazeći ulicama bivše Jugoslavije moramo čuti priču o rediteljskom Maradoni, jednom od najnagrađivanijih svjetskih reditelja.
Međutim, sigurno je da nećemo čuti samo te priče, jer ako slučajno snimite nekoliko klasika evropske kinematografije, onda ste bogami naje....
Kusturica sve više liči na svog glavnog junaka iz njegovog posljednjeg filma "Kusturičin Maradona" koji je sve radio protiv sebe, ali uvijek punio stadione i tjerao ljude da mu stisnutih zuba aplaudiraju i da mu se dive.
U Sarajevu trenutno Kusturica ne stoji ništa bolje od Radovana Karadžića i često ćete čuti komentare: "Bolje bi mu bilo da se okupa", a i filmovi koje je radio bez Abdulaha Sidrana nisu baš na visokom glasu.
U Beogradu i Srbiji je on samo neko ko je otišao iz Sarajeva.
U Zagrebu ga niko i ne spominje, a svi potajno i krišom gledaju njegove filmove. I dive se umijeću ovog rediteljskog majstora.
Sve je počelo negdje pred rat i nekada omiljeni i poštovani komšija i prijatelj postao je neko koga je dobro mrziti.
Uoči izbora u BiH, Emir Kusturica je dao nekoliko komentara koji su ga vezali za jednu političku opciju, onu blisku SDS-u i Miloševiću.
Šta god poslije toga uradio ili rekao došlo je samo kao ulje na vatru i bilo je sve gore, a mržnja je bivala sve jača.

BiH i Sarajevo su izgubili Emira, Nemanja je izgubio BiH.
Da Kusturica nije omiljen ni u Srbiji, dokazalo je jedno neprofesionalno ignorisanje od strane medija u Srbiji, koji su jednom predsjedniku žirija u Cannesu - Emiru Kusturici, u dnevniku državne televizije posvetili svega nekoliko minuta pažnje.
Kusturica odlazi na Mokru Goru gdje gradi svoj vlastiti grad - Drvengrad. Nastavlja da snima filmove koji ulaze u glavnu konkurenciju Cannesa, da svira, glumi i naravno uvijek pomalo provocira, nastavljajući da gradi spomenuti lik svog filmskog junaka.
Međutim, i tamo je naišao na novo Sarajevo, na novi Beograd...
Njegov komšija na Mokroj Gori kaže: "Gospodin Kusturica hoće da proširi svoj emirat ili pašaluk, kako bih ga ja nazvao, na 7.000 hiljada hektara. Malo li mu je? Neka ide tamo gde treba. Ima Istambul, ima Novi Pazar, ima Sarajevo, i neka ostavi ovo naše ovdje."
Emir Kusturica
Jedan od pet Evropljana sa dvije "Palme" u svojoj biografiji jeste Emir Kusturica. Rođen je u Sarajevu 24. novembra 1954. godine.
Studij filmske režije Kusturica završava 1978. godine u klasi profesora Otakara Vavra na Filmskoj akademiji u Pragu. Njegov studentski film, "Gernika" snimljen prema noveli Antonija Isakovića, pobijedio je na festivalu studentskog filma u Karlovyim Varima. Tokom studija režirao je i dva kratka filma: "Jedan dio istine" i "Jesen".


Jedan od najnagrađivaniji reditelja u Evropi iz Cannesa je odnio dvije "Zlatne palme". 2005. godine presjedavao je žirijem glavnog takmičarskog programa.
"Otac na službenom putu" - "Golden Palm"
"Dom za vješanje" - Best Director
"Underground" - "Golden Palm"
"Zivot je čudo" - Cinema Prize of the French National Education System
Ako među ove filmove ugurate i "Sjećaš li se Dolly Bell?, "Arizonu dream", "Crna mačka, bijeli mačor" onda ćete dobiti jednu od najfascinantnijih filmskih karijera svih vremena.
Kusturica trenutno živi u Drvengradu na Mećavniku, sa ženom Majom, kćerkom Dunjom i sinom Striborom.

Drugi o Kusturici:

Zaim Muzaferija
"Kusturica je veliki režiser. Glumio sam u tri njegova filma. Sjećam se kad sam ga pitao kako da odglumim govor na dočeku štafete u filmu"Otac na službenom putu ", rekao mi je da to uradim kako je jedino moguće, a to je kao odbornik svjestan partijskog zadatka i značaja događaja koji je pred njim. Šteta je što se upleo u politiku i vezao za zločinački režim. Njemu to nije bilo potrebno jer je bio dovoljno velik i bez toga", intervju, Siniša Subotić - Visočko Oko.

Abdulah Sidran
"Zar je to, zaista, tako teško shvatiti? Imam još dvije filmske priče iz svoga porodičnog, autobiografskog kvarteta i umro bih sretan, sve s osmijehom na licu, da ih vidim kao filmove režirane genijem Emira Kusturice. Vi njega možete voljeti i ne voljeti, prezirati, psovati i mrziti - ali će Miljackom proteći okeani vode dok kakva majka rodi filmskog režisera barem približno njegove snage i umijeća", Global.

Danis Tanović
" Pa, ja sam želio bojkotirati jednom davno festival. Nisam želio na festival na kojem je Emir Kusturica bio predsjednik festivala sa svojim filmom ‘Pakao’ kad je bio završen. Emir Kusturica je bio predsjednik festival, a te godine nisam htio ići na taj festival.
InMagazin: Da li bi Kusturica trebao osuditi zločine počinjene nad Muslimanima u Bosni?
Danis Tanović: Ja sam to rekao odavno. 1995. godine kad je počeo genocid u Srebrenici, on je iste godine dobio za svoj film Zlatnu Palmu, na tom filmu piše da se zahvaljuje JNA, istoj toj armiji koja je počinila genocide nad Bošnjacima. Meni se tu završava svaka priča. Nemam što da kažem na to", Index.

Dalibor Matanić
Jutarnji List: Folklorni stereotipi kod nas se u pravilu poistovjećuju s Kusturicom. Njegov filmski model preuzeo je čak i slovenski reditelj Jan Cvitkovič koji je u svojem filmu ‘Od groba do groba’ u slovenski Kras doveo balkansku filmsku arkadiju, ilegalno prebacujući Kustu preko Sutle. I za ‘Kino Liku’ poneki su rekli da je prenošenje Kuste ‘na zapad’.

Njegova prva dva filma dobro su funkcionirala, onda je počeo stvarati sliku Balkana s guskama koje lete i nanio nama poveću štetu jer svaki Francuz u svojem udobnom cacheovskom, boemskom stanu s cigaršpicom u ruci sad tako zamišlja brdoviti, mistični Balkan, gdje žive ridikuli... Kusturica je napravio najvecu grešku koju kulturnjak može napraviti: počeo se baviti politikom. I tu su mu filmovi počeli odlaziti k vragu.
E moj Kusta Sarajevo je nekad davno u historiji osudjeno na buducnost.

Piše:Aldin Usanovic


Davor Dujmovic.To je bio posve drugaciji covjek. Nosio je u sebi i sa sobom breme raskosnog talenta, bez krupnih rijeci i vidnog napora, dignute glave, igrajuci svoje uloge do kraja i po svaku cijenu.
Sa nepunih osamnaest godina "Davor Dujmovic" je glavni
glumac u filmu "Dom za vjesanje", nakon kojeg je proglasen za jednog od pet najboljih glumaca u Evropi. Nakon toga u prvoj pozorisnoj ulozi, igra kapetana Skota u sarajevskoj "Mjesecevoj predstavi". Davora su kriticari prilikom svjetskih premjera filmova u kojima je glumio poredili sa Dustinom Hoffmanom,
glumcem prema kojem bi se pisao i prilagodjavao scenarij.

- Sve mi se desavalo nekako prebrzo i preko reda. Mislim da bi puno ljepse bilo da mi se takve stvari dogadjaju kad odrastem. A za normalno "odrastanje" nisam imao vremena...

Davor Dujmovic rodjen je u Sarajevu 20.septembra 1969. Njegova glumacka karijera zapocela je kao po nekom filmskom scenariju, sasvim slucajno. Davor je tada isao u drugi razred muzicke skole i skoro svakodnevno nakon nastave svracao je kod svoga oca koji je radio na sarajevskoj pijaci”Markale”. Kao u bajkama, jednog dana,sa ocem je sjedio u obliznjem restoranu kad se niodkud pojavio Emir Kusturica i ponudio mu da ucestvuje na audiciji za ulogu u filmu” Otac na sluzbenom putu”. Taj Davorov prvi susret sa Kusturicom obiljezice njegov zivot i dati mu znake putovanja kroz karijeru tokom citavog ostatka njegova zivota. Ovaj film neposredno nakon premijere i ulaska u evropska i svjetska kina biva nagradjen ZLATNOM PALMOM u Kanu, a Davoru se otvaraju vrata filmske umjetnosti u velikom stilu. Iako u tom periodu biva odbijen kao kandidat za studenta glume na ASU u Sarajevu Davor se ne zaustavlja vec, vjerujuci u sebe i svoje prirodno urodjene glumacke sposobnosti, dobiva znacajnu ulogu u filmu “Strategija svrake”.

Sa nepunih osamnaest godina Davor Dujmovic ostvaruje svoju najznacajniju ulogu u zivotu sa ulogom Perhana u Kusturicinom “Domu za vjesanje”.Ova uloga, kojom je Davor uz Sinolicku Trpkovu briljirao na filmskim platnima sirom svijeta postavlja ga za jednog od najtalentovanijih mladih glumaca u Evropi,takodjer Dujmovic i Trpkova bivaju proglaseni za najbolji glumacki par na prostorima Ex Jugoslavije. Nakon “Doma” Dujmovic vec izgradjen kroz Kusturicinu privatnu skolu filma, kao izrazito karakteran glumac, okusava se i u Teatru gdje veoma uspjesno igra ulogu Kapetana Skota u “Mjesecevoj predstavi”. Ostatak karijere ozivljava veoma zapazene uloge u filmovima “Praznik u Sarajevu”,”Ruzina osvete”,”Undergraundu” i “Belle Epoque”. Zatim svoje prisustvo u sazvijedju najboljih mladih glumaca, tog vremena, potvrdjuje u epizodnim ulogama igranih serija: “Moj brat Aleksa”,” Sarajevske price”,”Slozna braca”,”Top lista nadrealista”- gdje pokazuje svoju nadarenost ka ulogama koje obiluju montipajtonovskim humorom.

Tokom umjetnickog rada i angazmana na filmaskim,TV i teatarskim projektima Dujmovic biva pozitivno okarakterisan od filmske kritike. Bio je poredjen sa velikom filmskom zvijezdom Dastinom Hoffmanom… te zato ostaje nedoumica zbog cega nije bio primljen za redovnog studenta ASU u Sarajevu.

Pocetkom devedesetih godina Dujmovic se upusta u ozbiljno konzumiranje narkotickih sredstava. To je period Davorovog zivota gdje kroz pejzaze u magli, nastoji ukrotiti svoj hiperaktivni talenat, spustiti se na zemlju tako sto ce se skinuti sa narkotickih konzumenata i nastaviti biti najboljim glumcem sa prirodnim talentom.
To je period kad pocinje da se raspada Jugoslavija i kada prestaje da postoji jedan umjetnicki hram, koji se zvao Jugoslovenska kinematografija. Rat je Davora zatekao u Sarajevu, gradu u kojem se rodio i kojeg je volio sa djecackom radoscu i strascu. Prvih mjeseci rata ostaje sa svojom porodicom u Sarajevu, nakon cega razocaran i umjetnicki ubijen desavanjima u BiH i u Sarajevu, odlazi u Beograd, gdje nastavlja raditi sa Kusturicom…

Nakon zavrsetka rata Davor Dujmovic zajedno sa Andrejom Gartnerom osniva “Fond za kulturu” R.Srpske. Iz Banja Luke odlazi u Sloveniju gdje je otpoceo novi zivot sa djevojkom. Slobodno vrijeme provodi u prirodi najcesce sa konjima. Nazalost u tom periodu odigrao je do kraja svoju zadnju zivotnu ulogu, trgicno zavrsivsi svoj zivot i umjetnicku karijeru, u maju 1999. godine.

Iako Davora Dujmovica fizicki nema vise medju nama on ce ostati vjecan u svojim ulogama po kojima ce ga Sarajlije, ljubitelji filma, njegovi prijatelji i porodica uvijek pamtiti.

Filmografija

Bila jednom jedna zemlja
Jugoslavija, 1996.
Uloga: Bata

Underground
Jugoslavija, 1995.
Uloga: Bata

Slozna braca
TV-serija, Jugoslavija, 1995.
Uloga: Mustafa ‚Mute‘ Halimic

Aleksa Santic
TV-serija, Jugoslavija, 1992.

Prokleta je Amerika
Jugoslavija, 1992.

Sarajevske price
TV-serija, Jugoslavija, 1991.
Uloga: Boban Kokot

Praznik u Sarajevu
Jugoslavija, 1991.

Top lista nadrealista
TV-serija, Jugoslavija, od 1984.
Razni karakteri, 1990.–1991.

Belle epoque
Jugoslavija, 1990.
Uloga: Gavrilo Princip

Adam ledoloma
Jugoslavija, 1990.

Istocno od istoka
Jugoslavija, 1990.

Dom za vesanje
UK, Italien, Jugoslavija, 1988.
Uloga: Perhan

Strategija svrake
Jugoslavija, 1987.

Otac na sluzbenom putu
Jugoslavija, 1985.
Uloga: Brat Mirza

Neka ti je vjecna slava i hvala za sve sto si podario umjetnosti.Sarajevo te nikad nece zaboraviti legendo.

Piše:Aldin Usanovic

Za: Midu Usanovica (uske)


Gdje je Sarajevska mladost nestala,imali je jos?Gdje su sarajevki heroji jesmo li zaboravili na ljude koji su svojom hrabroscu i svojim patriotizmom dali svoje zivote u odbranu nase domovine i nase egzistencije.Pitam se da li je ovo sve vrijedilo kad danas pogledamo gdje smo i sta smo.Sav taj heroizam mozda je bio uzaludan.Mozda svi zivimo u nekoj zabludi i mastamo o boljem sutra i nekom carobnjaku koji ce jednog dana doci onako ko iz holivudski filmova i pogledati ovaj magicni grad za koji cesto cujemo izraz:'Sarajevo je grad u kome je čarolija moguća' i otvoriti napokon oci napacenom balkanskom narodu i povesti ga u bolju buducnost.


U nastavku pročitajte odlomak iz knjige Dobrinjska ratna drama", koji govori o životu i smrti Želimira Vidovića Kelija, istinske legende našeg grada i kluba Sarajevo.

Bezbrojni primjeri svojevrsnog heroizma, stoičke, katkad zaludne hrabrosti protkani su i utkani u to herojsko doba odbrambenooslobodilačkog rata u kome su, preko noći, do juče mali, bezimeni i neprimjetni ljudi postajali svojevrsni heroji bez čijeg djela i imena bi svekolika bosanskohercegovačka borba za slobodu bila siromašnija, teža i neizvjesnija. U toj svovjevrsnoj golgoti i sveopštem stradanju Bosne posebno se istakao jedan poseban sloj ljud za koje danas često, ali i nepravedno, mislimo da žive povlaštenim životom, s olahko zarađenim novcem i slavom za koju smo skloni reći da je nezaslužena i daleko od stvarnih parametara slave.
Riječ je o sportistima, ljudima koji su svoju slavu ne tako rijetko krvavo sticali i van sportskih terena u trenutcima kada se gram slave životom plaćao.
U predvečerje II svjetskog rata, te najveće svjetske kataklizme do danas, na Olimpijskim igrama u Berlinu u Njemačkoj 1940. godine, nezaboravni tamnoputi Amerikanac Džesi Ovens pred prepunim berlinskim Olimpijskim stadioinom i zaprepaštenim vođom Trećeg rajha, najvećim krvolokom istorije čovječanstva Adolfom Hitlerom, istrčao je svoju nezaboravnu utrku života i kao pobjednik na najbolji način opovrgao Hitlerov primat arijevske rase. U tom istom ratu, širom svijeta, a naročito na prostorima ex Jugoslavije mnogobrojni sportisti, antifašisti utkali su svoje živote u neugaslu baklju slobode koja i danas titra postojanim plamenom čovječnosti.
Na ovim našim bosanskim prostorima do pred sam rat 1992.godine, mostarski stadion pod Bijelim Brijegom krasile su biste osmorice narodnih heroja, fudbalera Veleža, a slično je bilo i sa drugim sportistima širom BiH.I ovaj rat(1992-1995.) u Bih bio je obiljžen nezaboravnim djelima i imenima sportista koji su svojim otporom fašizmu ili svojim životima branili samobitnost i opstojnost BiH. Bokseri braća Kadrić iz Sarajeva svoje živote su dali na sjeverozapadnim kapijama Sarajeva, kao i vrhunski sportaš Bašović, na samom početku rata, Salko Ćurić vrhunski karatista, reprezentativac BiH i prvi trener BiH u karateu. Fudbaler 'Veleža' i reprezentativac ex Jugoslavije Vahid Halilhodzić, teško je ranjen boreći se u mostarskom paklu za slobodu. Njegov sugrađanin legendarni, Emir Balić je u inat smrti i ratu između granata skakao sa Starog mosta u nemirnu Neretvu i mnogi drugi širom Bosne i Hercegovine svojim heroizmom utrli su put slobode i osvjetlili ga vječnim plamenom časti i dostojanstva. I dobrinjska ratna drama ima svog sportistu, svojevrsnog heroja, koji, iako bez herojske lente i biste i danas svijetli dobrinjskim i sarajevskim prostorima, možda baš zato što smo pomalo zaboravili priču o nekadašnjem fudbaleru Sarajeva Želimiru Vidoviću, čovjeku, fudbaleru i sportisti čioje smo ime bez razloga zaturili i zaboravili na mnogobrojnim godišnjicama, memorijalnim skupovima i drugim svečanostima povodom zanačajnijih datuma, bitaka i događaja o oslobodilačkom ratu u BiH.

In memoriam: Želimir Vidović Keli


Dosao na Kosevo iz sarajevske Bosne, 1975.g., gdje je zapao za oko strucnjacima FK Sarajevo. Visok, snazan fudbaler, dugog koraka, bio je upotrebljiv na svim mjestima u odbrani, pa su mu treneri povjeravali mjesto beka i igraca srednjeg reda. Pored uspjesnog izvrsavanja zadataka u odbrani, dugim koracima osvajao bi teren, ubacujuci se duboko na polovinu protivnicke ekipe, gdje je cesto bio u prilici i za postizanje gola. Medju navijacima i prijateljima, poznat po nadimku «Keli» plijenio je ljudskim i humanim pristupom, pa je bio omiljen i kao fudbaler i kao covjek. Po dolasku u Sarajevo, ustalio se na mjestu desnog beka, uspjesno izvrsavajuci, pored defanzivnih i ofanzivne zadatke. Mogao je nekad igrati i slabo, ali mu niko nije mogao zamjeriti na nezalaganju, jer je njegov dres, uvijek bio posteno natopljen znojem. Bio je cijenjen klupski prvoligaski igrac, bez kojeg se, u periodu od 1975 do 1983.g., nije mogao zamisliti tadasnji tim Sarajeva. Dok je igrao kao amater, obavezno je gledao derbi utakmice Sarajeva i Zeljeznicara, potajno sanjajuci, da bi se i on jednom mogao naci medju akterima ovih utakmica, za koje je zivio cijeli grad. San mu se ostvario 8.oktobra 1975.g., kada je na Kosevu, u dresu Sarajeva sa brojem 2, odigrao svoj prvi derbi. Igrao je u uzoj odbrani na mjestu desnog beka sa Ekmecicem i Lukicem.
U dresu Sarajeva sa brojem 2, igrace nekoliko sezona i bit nezamjenjivi igrac na desnom boku sa ofanzivnim zadacima.
Dok su se tokom njegove karijere na golu Sarajeva, mijenjali golmani i lijevi bekovi, on je cvrsto prigrabio dres sa brojem 2. Najveci broj utakmica, s njim u uzoj odbrani, su odigrali golmani: Ekmecic, Dautbegovic, Gruda, Handzic i Janjus, te lijevi bekovi: Lukic, Bosnjak, Nikolic, Vidakovic i Radeljas. Pred kraj svoje karijere u Sarajevu bice pomjeren u srednji red, na mjesto desnog halfa, gdje ce igrati jos ofanzivnije, odlicno kontrolisuci sredinu terena. Igrao je, u tada standardnoj half liniji Sarajeva sa Nijazom Ferhatovicem i Farukom Hadzibegicem.
U dresu Sarajeva odigrao je 11 derbija protiv vjecnih rivala sa grbavice, od kojih je Sarajevo pobijedilo cetiri puta, Zeljeznicar pet puta, a dvije utakmice su zavrsene nerijesenim rezultatom. Igrajuci ofanzivnog halfa u derbiju 10.marta 1982.g. na Kosevu pred rekordnim brojem gledalaca (55.000), na pobjedi Sarajeva od 2:1, uz Susica je bio strijelac jednog gola za Sarajevo. Na ovoj utakmici je zajedno sa maestralnim Safetom Susicem, Bozovicem i golmanom Janjusem bio najbolji akter ovog derbija. Odlicne igre pruzio je i u derbijima: 13.avgusta 1978.g. na Kosevu (2:0 za Sarajevo), te 21.oktobra 1979.g. na grbavici (1:1).
Zelimir Vidovic Keli ostaje u sjecanjima navijaca Sarajeva i svih ljubitelja fudbala, kao odlican fudbaler, cije ime zauzima istaknuto mjesto medju igracima svih generacija «bordo tima». Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, sa porodicom je ostao u opkoljenom Sarajevu, gdje je, na pocetku rata brutalno ubijen prilikom izvrsenja ratnog zadatka na prebacivanju ranjenika u bolnicu. Sjecajuci ga se kao istaknutog sportiste i omiljenog covjeka, njegovi prijatelji su, u proljece 1999.g., organizovali turnir u malom fudbalu njemu u pomen, a uz ucesce najistaknutijih fudbalskih ekipa iz Sarajeva.

Danasnja generacija igraca Sarajeva, ali i navijaca, malo zna kakav je igrac bio Zelimir Vidovic Keli. Spadao je u red najboljih igraca lige nekadasnje zajednicke drzave, ali niko od njih ga nije gledao. Mozda je neko od njih slusao pricu o Keliju, a mozda i ne, jer kod nas ljudi kratko pamte.
Nije bilo protivnickog trenera koji nije taktiku svoje ekipe razradjivao temeljeci je na cinjenici da se Vidovic mora zaustaviti. U susretima sa najtezim protivnicima ( Zeljeznicar, Crvena zvezda, Hajduk, Partizan, Velez, Dinamo, Rijeka...) po pravilu je bio medju najboljim aketrima, a nerijetko se njegovo ime nalazilo i u rubrici strijelaca odlucujucih golova.
Keli je zapravo covjek iz drugog vremena. Saigraci, ali i protivnici su ga tretirali kao najdrazeg prijatelja, tek onda kao igraca i pobjednika. Spadao je u grupu igraca za koje se uvijek isplati kupiti ulaznicu. Golove u karijeri nije brojao kao ni nastupe. Zivio je od utakmice do utakmice i to mu je bilo najvaznije.
Iako je na Kosevu ostavio najbolje godine zajedno sa Safetom Susicem, Predragom Pasicem, Farukom Hadzibegicem, Nijazom Ferhatovicem,... podizao rejting i status kluba, niko od zvanicnih funkcionera sadasnje garniture FK Sarajevo nije nasao za shodno da se odazove pozivima na memorijalne turnire posvecene ovom velikanu nogometa. Zasto???. To samo oni znaju, ili mozda misle da je FK Sarajevo nastalo tek njihovim dolaskom...Ko ce to znati.
Nazalost, veliki klub nije samo onaj koji osvaja titule i kupove. Veliki su i oni koji nikada ne zaboravljaju djela svojih igraca. Na srecu, jedan mali klub Dobrinja, clan kantonalne lige Sarajeva, nikada ne zaboravlja svog Kelija. A tako malo je ucinio za njih, poredeci se sa onim sto je dao kosevskom premijerligasu....

ZA MIDU:

Sad se mnogi sigurno pitaju kako neko koje rodjen 1986 godine moze sjecati Kelija.Za ovu pricu najzasluzniji je moj tata.Sve je pocelo nekad davno kada sam ja kao mali imao zelju da treniram fudbal,jer biti rodjen u Sarajevu i neigrati fudbal za mene je bilo isto kao da ziviz zivot bez ikakvog cilja.
Jednog ljetnog dana u nasoj familijarnoj kuci trazio sam neki dres i sorc da obucem i pocnem sa svojim dnevnim aktivnostima sutanjem lopte po mahali.I tako naletim na neki cudni sportski sorc bordo boje sa brojem 2.U prvom trenutku izgledao mi je smjesan neki stari sorc poderan sa strane i iznosan nemogu nizamisliti kolko je samo utakmica odigrano u tom sorcu.
To je bio sorc mog velikog druga Kelija rece meni tata i onda je pocela prica kakav je fudbaler bio legendarni Keli.
U tom trenutku zelio sam da znam fudbalske pocetke moga tate i kako je bilo druziti se sa Kelijem.
Primjetio sam da imam talenta za fudbal jos u osnovnoj skoli.Primjetili su me i drugi i odveli u FK.”Sarajevo” da treniram,moj prvi trener je bio Srboljub Markusevic.
Trenirao sam vrlo kratko jer nisam mogao naci zajednicku rijec sa trenerom.
Kasnije odlazim u F.K.GP.”Bosna”1979 godine.Tu igram za junirski sastav dvije godine.Presao sam odmah za prvi tim,tako da sam nedjeljom igrao za prvi tim,a subotom za juniore.
Za juniore sam svake nedjelje dao bar jedan gol,a cesto sam davao 2-3 gola.Bio sam najbolji strijelac.Tri godine smo bili prvi na tabeli i prelazili u veci rang.Dogurali smo i do regionalne lige.U svojoj 19 godini trebao sam preci u FK.”Sarajevo” po preporuci mog trenera Suada Svrake koji je bio igrac Sarajeva.Nisam otisao samo iz razloga sto sam tad otisao u vojsku.U GP"Bosni"sam igrao sa: Bahticem,Svrakicem,Hrvatom,Mesanovicem, Đuricicem,Salamanom,Sehovicem i dr.
U juniorskoj selekciji sam trenirao i sa Emirom Kusturicom,ali je brzo otisao.Poslije sam otisao u FK.”Bosna”Sarajevo na nagobor Želimira Vidovica-Kelija.Sa njim sam dugo bio nerazdvojan i najbolji drug.Zajedno smo bukvalno bili svaki dan.
Ostavljao bi mi i svoj auto dok bi on bio sa Sarajevom na pripremama.Sa njim sam isao na sva gostovanja van Sarajeva da ga vozim jer se on plasio aviona.
U Bosni sam se posvadjao sa trenerom Radetom Maticem i napustio te redove i tad sam trebao preci u FK”Sarajevo”Govorili su mi da se vratim da treniram i Keli,Lukic,Rajkovic i dr...Ja tvrdoglav ostanem pri svom stavu,I vrlo brzo predjem u FK.”Nedzarice”i tu zavrsavam karijeru.
Mjesto-Sarajevo, Državljanstvo-Bosna i Hercegovina.Sve drugo nije više važno.



"Bosna i Hercegovina je zemlja koja potpuno pripada i onima koji je mrze i preziru, premda u njoj žive. Ne pripada im ništa manje nego onima koji je smatraju jednom i jedinom. Drukčije ne može i ne smije biti. U zemlji u kojoj su svi jednako mladi i jednako stari temeljni je narod od tri naroda sačinjen. A bosanski patriotizam, ako nije huljski i ako je lijep po mjeri ljepote ove zemlje, može biti zasnovan samo na sramu zbog onoga što je učinjeno u tvoje ime, onoga što su učinili tvoji sugrađani, suplemenici, ili pripadnici tvoje vjere. Susjede se može samo poštovati, ne očekujući od njih da se srame. To važi za sva tri naroda, bez obzira na to koliko je koji propatio."
('Patriotizam', Sarajevski Marlboro)

‘BOG BIRA POBJEDNIKE’

PIŠE: Aldin Usanovic

DRUGI DIO

Kroz historiju ovo podneblje je iznjedrilo mnoge fudbalske veličine, cijenjene u svakom kutku zemljine kugle gdje se „šuta lopta“, imena poput: Sušića, Halilhodžića, Osima, Bajevića, Baždarevića, Musemića, Marića, Šabanadžovića, Kodre, Baljića, Bolića, Salihamidzića, Barbareza. A tu su i imenena Bosanaca koji nikada nisu igrali za BiH tim, a u rodnom listu im pise Bosna i Hercegovina,kao što su: Živković, Milošević, Koroman, Krstajić, Stanić, Vranješ, Ibrahimović, Subotić, Jakupović,Kučuković…
„Koga nema bez njega se može“,to je parola sa kojom Zmajevi jurišaju godinama prema nekom velikom takmičenju. Danas su tu asovi poput Džeke, Misimovića, Spahića, Ibiševića, Salihovića, Pjanića, Bajramovća, Rahimića…
Danas ovaj tim ima i glavu i rep, i ne spada više u kategoriju „turističkih“ reprezentacija, i zasigurno svakoj reprezentaciji na svijetu može zagorčati život.Ali za to je zasluzan Miroslav Ćiro Blažević.Najpoznatiji je i najcjenjeniji trener sa prostora Balkana već decenijama. I mada su mu 73 godine, Ćiro ne prestaje s radom i od nedavno je izbornik nogometne reprezentacije BiH. Od njega se očekuje da reprezentaciju zemlje u kojoj je rođen (Travnik) vrati iz dubokog sportskog ponora, ali i da na neki način bude karika pomirenja igrača i navijača sa čelništvom Nogometnog saveza BiH. Do dolaska na čelo bh. reprezentacije, Ćiro je kroz 45 godina trenerske karijere vodio mnoge evropske klubove, od švicarskog NK Vevey u kojem je počeo 1963. godine, pa do francuskog Nantesa, gdje je bio do 1990. godine. Tu su bili i NK Sion, Lausanne-Sport, HNK Rijeka, Grasshopper, PAOK Thessaloniki, NK Priština, NK Osijek, NK Mura, NK Varteks, te HNK Hajduk. Značajan dio karijere proveo je u zagrebačkom Dinamu, vraćajući mu se u nekoliko navrata. Trenerska legenda Ćiro postaje upravo s tim klubom, kada 1982. godine Dinamo osvaja prvenstvo Jugoslavije nakon 24 godine. Ovaj uspjeh imao je i političku dimenziju. Dinamov uspjeh i euforija koja je uslijedila ocjenjena je katalizatorom hrvatskog nacionalizma, koji komunistički režim tadašnje Jugoslavije nije tolerirao. Sljedeće godine, Dinamo osvaja Kup Jugoslavije i vodi dugačku bitku s Partizanom i Hajdukom u Prvenstvu. Godine 1983. Partizan osvaja Prvenstvo, a Blažević napušta Dinamo. Blažević je tvrdio da je bio primoran otići jer su mu prijetili uhićenjem kao jednom od vodećih hrvatskih nacionalista. Ćiro je bio i selektor reprezentacija Švicarske, Irana i Hrvatske, a pod njegovim vodstvom reprezentacija Hrvatske igrala je svoje prve kvalifikacije za Prvenstvo Europe, osvojila prvo mjesto u grupi, ispred Italije i direktno se kvalificirala na Euro 96 u Engleskoj. Godine 1998. reprezentacija Hrvatske u Francuskoj je postigla najveću senzaciju Svjetskog prvenstva osvojivši treće mjesto. Ćiro je ponovo postao nacionalni heroj i proglašen je najboljim trenerom Svjetskog prvenstva.

Nastavice se...

‘BOG BIRA POBJEDNIKE’

PIŠE: Aldin Usanovic


Zasto sam se ja danas sjetio 1995 godine.i zasto sam apsolutno siguran da se te godine tacnije 30.11.1995 vecina nas nije radovala dogadjaju koji ce usljediti.Neki zbog zaljenja Ex Jugoslavije neki su bili spremni reci nikad ovdje napretka vise nece biti…
Ali ja sam ipak bio malo drugacijeg misljenja ,jer kako kazu moji najblizi ti si ‘vjeciti kontras’,a u ovom slucajnu to ce mozda ispasti pozitivno za sve nas.
Dakle 30.11.1995 nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala je svoju prvu prijateljsku utakmicu. Jedan mjesec poslje zavrsetka rata na poziv selekcije Albanije reprezentacija Bosne i Hercegovine gostovala je u Tirani gdje je porazena sa 2:0. Tacno 13 igraca od toga vecina pred krajem svoje karijere branila je boje Bosne i Hercegovine .
Svoj prvi međunarodni meč u historiji Bosna i Hercegovina je igrala u sljedećem sastavu: Pintol, Musić, I. Duro, Konjić, Begić, N. Fazlagić, Džafić (S. Fazlagić), Demirović, H. Musemić (Osmanović), Turković, Hrnjić. Selektor je bio Fuad Muzurović.
I tako tu je sve I pocelo I jos traje.Godinu poslije,BiH nogometni savez je primljen u svjetsku nogometnu federaciju FIFA sto je omogucilo I prvo ucesce u kvalifikacijama za SP u nogometu U Francuskoj 1998.Prve ‘’domace’’ utakmice BiH je morala igrati u Bolonji,na neutralnom terenu 1998 godine BiH savez je primljen u evropsku nogometnu federaciju UEFA kao punopravan clan.

Kosevo: BIH – Danska: 11.10.2003

Mogao je biti historijski dan,jos jedan od mnogih u Bosni I Hercegovini,kao onaj 3 aprila 2003. kad je u 67.minuti utakmice sa reprezentacijom Danske s terena izasao Mirko Hrgovic,Hrvat,krizajuci se slijeva nadesno,a u igru usao Vladan Grujic,Srbin,krsteci se s tri prsta,zdesna nalijevo.Biti na toj utakmici I navijati za takvu BiH je ono sto treba svi da vidimo,zelimo I dozivimo.Jer ipak ovo je samo moguce u Bosni.
Pa ja mislim ni da Steven Spielberg neki svoj naucno fantasticni film nebi znao rezirati kao pocetak kraja nase neke male odnosno velike price nas Bosanaca I Hercegovaca.Jer niko nije osim mene slutio da ce jedna mala Bosna biti u takavoj prilici da u subotu 21. novenbra 2009 godine mozda ujedini napokon tu nasu ponavljam malu I napacenu,ali veliku I ponosnu nama svima dragu drzavu.Pa I vjeciti kontras kao I ja nisam ni u snu pomislio da cu tog dana sjediti u Kanadi I gledati historijsku utkamicu moje zemlje,ali nije bitno gdje si vazno je da nikad nezaboravimo ko smo I sta smo?


Nastavice se...