UŠKE

DRUGI DIO

GOLMAN, po narodnome vjerovanju, koje je staro koliko i sama igra - najgluplji čovjek u timu. U balkanskim mitologijama još i - najluđi i s najmanje nogometnog talenta. Nemoguće je ustanoviti porijeklo mita o golmanskoj gluposti, iako je moguće da se radi o posljedicama koje nastaju iz golmanskih grešaka i nespretnosti. Trapavosti obrambenog igrača, centarfora i poslovođe s desetkom na leđima, sigurno nisu ništa rjeđe od golmanskih, ali zbog njih se obično ne događaju tragični porazi. Svaka golmanska greška se pamti jer iza nje najčešće slijedi lopta u mreži. I porazi su nakon toga češći, pošto je malo ekipa koje se uspiju konsolidirati nakon takvih šokova. Navijači godinama pamte takve situacije i pripisuju ih tradicionalnoj golmanskoj gluposti. Čak i najveći od svih jugoslavenskih golmana i jedan od, navodno, najvećih u povijesti europskoga nogometa, Vladimir Beara, doživio je da se na njegov račun smišljaju vicevi. U kojima je Veliki Vladimir bio glup k'o golman. I još gluplji jer je bio veliki golman.

SLOBODAN JANJUŠ (1952.), nasljednik Vasilija Radovića na vratima Željezničara, nogometaš koji je promijenio najviše klubova od svih naših ozbiljnih igrača i čovjek pomoću čijeg se imena potkrepljivao balkanski mit o golmanskom ludilu. Recimo, postojalo je rašireno vjerovanje, pogotovu među Željinim fanovima, da će Janjuš namjerno napraviti jedanaesterac, samo da bi ga onda mogao obraniti. Nije se radilo o jezičkoj frazi, hiperboli ili metafori, nego o legendi u čiju su se istinitost ljudi bili spremni zakleti. Pouzdano je, međutim, da je Janjuš bio odličan golman, a da bi ga smatrali velikim, jednim od najvećih u sedamdesetima, nedostajao mu je samo bolji ili važniji kontekst, jak klub i pomalo lične odgovornosti. Bio je boem i umjetnik među stativama, a ne ozbiljan čovjek. A možda ga je koštalo i to što su ga smatrali ludim baš oni koji su ga voljeli. Ali Janjuš nipošto nije bio lud. Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju, a stranice ženskih magazina punila je romansa koju je imao s Eržebet Palatinuš, zgodnom vojvođanskom Mađaricom i najboljom domaćom tenisačicom svoga vremena.

SAVO EKMEČIĆ (1951.), rodom iz Metkovića, dugogodišnji golman Sarajeva, dugo u alternaciji sa Seadom Grudom. Savo je bio iz vrste vratarskih ekscentrika, nosio je malo neobičniju frizuru od suigrača, a nakon što je otišao u austrijsku pečalbu i u zrelim godinama se već pripremao za oproštaj, produžavao je svoje gaćice za po centimetar svaki put kad bi primio gol. U intervjuima je izjavljivao da će kopačke objesiti o klin onoga dana kada mu gaće dođu do poda. Nije poznato je li to obećanje i ispunio.

NEBOJŠA ĐORĐEVIĆ (194...), golman OFK Beograda u kasnim sedamdesetima, prosječnih kvaliteta, ali poznat po nevjerojatnoj seriji obranjenih jedanaesteraca, kakvu nitko u domaćim prvenstvima nije ostvario. Barem ne za navijačkih života generacija rođenih šezdesetih. Đorđević je tvrdio da se golman nikada ne smije bacati napamet, niti ima smisla zavaravati izvođača penala trzajem ruke, treptanjem, zijevanjem i sličnim poznatim metodima. Valja sačekati udarac i onda se baciti za loptom. Većina golmana i trenera na ovo ne bi dala ni pet para, a vjerojatno bi i doktori rekli da čovjek nema takve reflekse da tako brani penale. Tajnom je ostalo je li Nebojša Đorđević lagao i hvalio se svojim natprirodnim moćima, što je još više demotiviralo izvođače jedanaesteraca, ili je zbilja imao nešto što drugi igrači nisu.

SLAVKO NJEGUŠ (19...), potekao u mostarskome Veležu, gdje je najprije bio rezerva Slobodanu Mrganu, a onda i prvi golman. Neko vrijeme branio i u Željezničaru. Televizijski reporteri su pri svakom prenosu napominjali da je Njeguš visok metar i šezdeset pet i najniži je među svim našim golmanima. Možda je čovjek bio nekoliko centimetara viši, možda se opet radilo o mitomanskim pretjerivanjima, ali je činjenica da Njeguš nije bio gorostas i da se morao dobro protegnuti ne bi li izvadio loptu koja ide pod prečku. Pristojno je radio svoj posao, nisu mu se događali kiksovi, bio je jedan od onih golmana koji brane atraktivno, ali ne žudeći za umjetničkim dojmom i po cijenu primljenog gola. Međutim, da li bi Njeguševa karijera bila uspješnija da je bio petnaestak centimetara viši, a pritom ništa bolji? Sigurno bi mu tada bolje išlo. U golmana treba imati povjerenja, on je fizički autoritet, kao Indijanac u Letu iznad kukavičjeg gnijezda, a protivnički napadači moraju biti uvjereni da mimo njegove goleme tjelesine lopta ne može proći u mrežu. Slavko Njeguš ništa od svega toga nije mogao biti. Branio je što se moglo obraniti, ali to nije bilo dovoljno jer su centarfori vjerovali da ga mogu probušiti.

SLOBODAN KLIMOVIĆ (1948.), dugogodišnji golman trebinjskoga Leotara i kapetan ekipe. Leotar je važio za drugi najbolji hercegovački klub, iza nedostižnog Veleža, a Klimović je bio jedan od ozbiljnijih domaćih vratara u sedamdesetima. Karijeru je proveo u Drugoj ligi, u jednom te istom klubu, što iz današnje perspektive djeluje romantično. Da imamo svoj Hollywood, možda bi o igraču poput Slobodana Klimovića bio snimljen film.

MARIJAN JANTOLJAK (1940.), golman u više klubova, dugo u banjalučkom Borcu i Rijeci, a karijeru je u zrelim četrdesetima završio u sisačkoj Segesti. Nosio je guste brčine i imao držanje epskoga narodnog junaka. O njegovim kvalitetama malo smo znali, jer su se na njih pozivali ljudi koji su pamtili nogomet šezdesetih. Jantoljak je branio u tri desetljeća i tako je povezao igrače iz udaljenih generacija, od Asima Ferhatovića do Zlatka Vujovića.

IVAN ĆURKOVIĆ (1942.), Mostarac koji je domaću slavu stekao u Partizanu, a europsku u St. Etienu. Bez sumnje veliki golman, ali bez značajnije reprezentativne karijere. Branio je u onim šokantnim utakmicama protiv Hajduka, kada je njegov francuski klub u Splitu izgubio 4:1, a kod kuće pobijedio s 5:1 i plasirao se u slijedeće kolo Kupa šampiona.

ESAD MEHMETI (1951.), rezervni golman Vardara za vladavine Dragana Mutibarića i - po općem mišljenju skupljača sličica - najružniji fudbaler u albumu Fudbaleri i timovi za godinu 1974/75.

ENVER MARIĆ (1948.), Leteći Mostarac, čovjek koji je - istina u prijateljskoj utakmici - obranio penal Gerdu Mulleru. Bio je reprezentativni golman na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, dok mu je rezerva bio Olja Petrović. Nakon neuspjeha u Njemačkoj, Marić je ispao krivac - iako nije bio kriv niti za jedan gol na turniru - te je Petrović postao prvi golman, što će nam se katastrofalno osvetiti na Prvenstvu Europe 1976., kada ćemo u polufinalu, velikim dijelom Petrovićevom krivicom, izgubiti od Nijemaca, a u utakmici za treće mjesto i od Holanđana. Da je branio u većem klubu, Hajduku, Zvezdi ili Partizanu, Mariću se nikada ne bi dogodilo da ga stave u zapećak, jer je bio najveći i najstandardniji naš golman u sedamdesetima. Pred kraj karijere dogodilo mu se da ga Dragan Pantelić savlada udarcem s gola na gol, ali ni to nije bio znak slabosti niti zalaska veličine, nego neopreznosti koja će se, međutim, pamtiti dok bude živih svjedoka i prepričavati u svakoj birtijskoj rekapitulaciji nogometne povijesti. Nitko osim Marića nije primio takav gol u sedamdesetima i osamdesetima, ali će malo tko taj gol koristiti kao argument za rušenje legende o Letećem Mostarcu. Marić je bio dovoljno velik da u njegovu veličinu u publici nitko nikada ne posumnja. I po tome se razlikovao od drugih.

BOŠKO KAJGANIĆ (1949.), rezerva Olji Petroviću na klupi Crvene zvezde i još jedan bolji golman od Petrovića. To se vidjelo kada je Kajganić otišao u Tursku, gdje je briljantno branio i u jednoj sezoni se uspio proslaviti. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći, vozeći se iz Istambula za Beograd.

RIZAH MEŠKOVIĆ (1947.), golman tuzlanske Slobode, a onda i Hajduka u šampionskoj generaciji. Gospodin među stativama. Iako u Splitu nije imao sretnu karijeru, skupo su ga koštali neki kiksevi i postao je rezerva Kataliniću, Meškovića i danas pamte u tom gradu. Njega i njegov bijeli i vječno oprani fiat 1300 parkiran ispred igrališta pod Murvom.

FRANJO GLAZER (19...), još ima živih svjedoka koji će reći da je Glazer bio veći od Beare. Branio je između dva rata i još kratko nakon 1945. O njemu mi današnji ništa ne znamo, jer je nogomet kao i teatar, nešto što stvarno traje samo devedeset minuta, koliko i utakmica. Sve što se poslije kaže, legenda je i mit, navijačka potreba za poezijom, normalno ljudsko uvjerenje da je jučer bilo bolje i da se nijedno danas ne može mjeriti s bilo kojim jučer. Bivši glumci i nogometaši su sjene s crno-bijelih fotografija, na kojima izgledaju smiješno, u svojim hamletovskim pretjerivanjima i s onim golmanskim kapama koje su se na glavama nosile još dok je Bog po zemlji hodao i ozbiljno se dvoumio za koga će navijati. Franjo Glazer je živio u takvom vremenu. Objektivno govoreći, možda ono i nije bilo bolje, ali je svakako bilo zanimljivije. I zbog božanske neodlučnosti. Danas se sve zna, pa i to da Bog navija za Nijemce.


NASTAVIĆE SE...