UŠKE

TREĆI DIO

DAMIR DESNICA (1955.), lijevo krilo NK Rijeke s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Bio je dobar dribler, brz i lagan na nogama. Odigrao je jednu utakmicu za državnu reprezentaciju, protiv Rumunije, i dao jedan gol. U ekipu je upao slučajno, u sezoni selektorskih eksperimentiranja i velikih neuspjeha, pa nikome poslije nije bilo čudno što Desnicu više nisu pozivali u reprezentaciju. A bio je jedan od rijetkih napadača koji su dali jednako golova koliko su odigrali utakmica. Jedan gol u jednoj utakmici. I to ne prijateljskoj. Ali nije Damir Desnica po tome bio izuzetan i vrijedan nezaborava. Ono po čemu ga se pamti, jest da je bio gluh. Ili, što bi se ružno i netačno reklo, gluhonijem. Nijemi su samo kamen, neživa tvar i možda biljke. Svi drugi su u stanju nešto reći. Desnica nikada nije čuo zviždaljku glavnoga suca ili navijanje s tribina. To da je igra prekinuta, vidio bi po ponašanju svojih suigrača i bilo mu je svejedno igra li se utakmica kod kuće ili u gostima. Dovoljno je bilo da nijednom ne pogleda prema publici, pa da publike za njega više i ne bude. Drugima se njegova gluhoća činila kao hendikep te ga možda i zato nisu češće zvali u reprezentaciju. Desnici je, međutim, bilo svejedno zbog činjenice što je gluh. Nikada ništa nije čuo i vjerojatno nije shvaćao što mu to nedostaje u igri. On je bio živi, a na žalost i jedini, dokaz da za nogometnu igru nije potrebno čulo sluha. Kao što nije potrebna ni muzikalnost. Iako su neki nogometaši, Ivica Šurjak, Pavković iz Vojvodine i Milko Đurovski, snimali gramofonske ploče, između nogometa i glazbe vlada nepremostiv jaz. U toj igri ima literature i teatra, u boljim trenucima može biti i filma, a našlo bi se i veze sa slikarstvom ili barem kiparstvom, ali s muzikom baš nikakve. Osim navijačkih pjesama u kojima publika fudbalerima nadomješta ono što inače nemaju. Damir Desnica dokazao je da se i bez tih pjesama može.

MILOŠ ŠESTIĆ (1956.), napadač Crvene zvezde, o čijoj su se prirodnoj inteligenciji pričali vicevi. Najprije su se partizanovci kleli da je Šestić mentalno zaostao, a onda su im povjerovali i navijači drugih klubova. Na kraju su i zvezdaši prihvatili da je Šestić debil, ali su tu stvar okrenuli u svoju korist. Da, on je stvarno tokmak, kreten, imbecil, blesan i mongoloid, ima medicinsku dijagnozu s kojom ne bi mogao pristupiti polaganju vozačkoga ispita i toliko je glup da nije u stanju odgovoriti kojim je rezultatom završila utakmica. Da, Šestić ne zna da utakmica traje devedeset minuta, igrao bi tri dana kad ga ne bi zaustavili ili kad mu sudac ne bi naredio da prestane. Da, Šestić je čovjek koji u životu ne bi mogao biti ni fizički radnik. Sve je to istina, ali Miloš Šestić je genijalan igrač. Što vi dulje razlažete njegovu prirodnu glupost, to više potvrđujete koliko je on veliki fudbaler. Eto, to je bio argument navijača Crvene zvezde i, za divno čudo, bilo ga je teško oboriti. Navijački argumenti su inače smiješni i rušilo bi ih dijete u prvom osnovne, ali ovo je bio jedan od rijetkih koji se poput oraha ukliješte i niti ih možeš razbiti, niti ih istjerati van. Jedino što bi ti preostalo, bilo je da okreneš priču i odustaneš od mita o Šestićevoj mentalnoj zaostalosti. Čovjek je normalan, kao i svi drugi, glup taman onoliko koliko nogometaš i treba biti. Ali kako to govoriti ako su svi zaključili i prihvatili da je Šestić mentol? Nemoguće! Legenda je potrajala duže od fudbalske karijere, nadživjela je cijelu generaciju i možda i danas u tragovima postoji. Pognuta forestgampovska figura Miloša Šestića, onako malenog i plavog, upravo ulazi u kazneni prostor Hondurasa i pada kao pokošena rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza. Sudac pokazuje na bijelu tačku i Jugoslavija prolazi u drugi krug Svjetskoga prvenstva 1982. godine.

JUSUF HATUNIĆ (1950.), stup obrane tuzlanske Slobode i beogradskoga Partizana te živi dokaz kako viškovi znaju biti tragičniji od manjkova. Hatuniću, naime, ničega nije falilo, ni sluha, ni pameti, ni nogometnih znanja, ali je za sport kojim se bavio i za vrijeme u kojem je igrao naprosto bio prejak. U jednom ne pretjerano grubom startu slomio je nogu mladom igraču Partizana Zoranu Raciću, koji se nakon toga više nikada nije vratio na nogometni travnjak. Hatunića su se plašili protivnički napadači, iako nije bio među grubljim braničima u Prvoj saveznoj ligi, ali je imao nešto što nije nitko drugi, što je možda koristilo timovima za koje je igrao, no istovremeno je štetilo samoj igri. Pojavio bi se kao srednjoškolac među prvačićima koji igraju lopte, a to nikada dobro ne izgleda. Kao i većina velikih i jakih ljudi, Hatunić je u duši bio mekan čovjek. Umro je rano i za sobom ostavio sasvim dovoljno tuge za trojicu običnih. Više ga se žalilo kao čovjeka nego kao fudbalera, što je, u svakom slučaju, kompliment. Na onoj utakmici protiv Španjolaca, kada je Juanito dobio flašu u glavu, Jusuf Hatunić je sa svoje polovine terena raspalio prema golu Miguel Angela i pogodio. Engleski sudac poništio je pogodak iz samo njemu jasnih razloga. Možda zato što nije normalno da čovjek tako jako udari loptu.

STOJANČE IDIĆ (19...), garavi Željin deran, koji je izgledao i ponašao se na terenu kao da je ispao iz ciganskih pjesama Miroslava Antića. U skladu s Antićevom poetikom je i završio. Na groblju Bare okupio se bio čudan neki svijet i bilo ga je više nego što je Stojanče u svojoj karijeri zavrijedio ljudi koji bi pohvalili njegovu igru. Bio je sarajevski Nipper Lawrence, junak trećerazrednoga, ali iznimno popularnog stripa koji je sedamdesetih objavljivala Slobodna Dalmacija. Nipper je bio dječak iz predgrađa, za tri glave manji od suigrača, sa sto privatnih nevolja i socijalnih hendikepa na vratu. Na kraju je postao najveći i najslavniji nogometaš, poznat po "horizontalnom udarcu" koji je bio ubitačno precizan i nije ga mogao zaustaviti nijedan golman. Stojanče Idić ipak bi bolje prošao da je, umjesto na Grbavici, završio u stripu.

LASLO LERINC (1949.), lijevo krilo novosadske Vojvodine, ćelav, s tek dva-tri postranična čuperka plave kose. Osim po ćelavosti, Lerinc se isticao i po kilogramima. Imao ih je barem dvadesetak viška i bio je deblji od većine trenera. U ona vremena se to moglo. Fudbal je bio sporiji, manje se trčalo, a nije postojala ni estetika koja bi Lerinca eliminirala iz igre. Naime, sedamdesetih je bilo svejedno kako fudbaler izgleda. Važno je da igra. Kasnije će se igra ubrzati, ali će na terenima zavladati i neki principi koji s nogometom nemaju previše veze. Recimo, osamdesetih će već biti puno trenera koji će neobrijanim igračima braniti da igraju, a neki će - recimo Ćiro Blažević - svojima zabraniti i nošenje brade i duge kose. Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igrači sporije trče. Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se fudbalom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi. Na Zapadu će još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni, pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham, prema skromnom mišljenju ovoga kroničara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre. Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu, to je taj engleski šminker u fudbalu. Na žalost, nogomet je timski sport pa manekene drugi pokrivaju. Nisu Lerinc i njemu slični bili bolji igrači od glavonje sa sto frizura, ali ih je bilo ljepše gledati. Ljudi su se, naime, trudili samo oko lopte.

JOVAN AĆIMOVIĆ (1948.), zvani Kule. "Poslovođa" Crvene zvezde i reprezentativac Jugoslavije u pedesetak utakmica. Aćimović nije bio ugodno popunjen kao Lerinc, ali je imao pivski trbuh kakvog bi poželio svaki sređeni i dobro situirani navijač iz tog vremena. Taj trbuh je, nemojmo se sramiti, bio uzor jedne nogometne estetike. Žene nisu dolazile na utakmice niti su fudbaleri bili osobito poželjni ženici. Njih bi svome djetetu poželjela malo koja majka, a još su rjeđa bila ženska djeca koja su trčala za fudbalerima. Druge profesije bile su popularnije i drukčiji socijalni konteksti. Stadion je i ženskome svijetu, i nezainteresiranom dijelu muškoga, bio nakon javnoga zahoda najodvratniji objekat u gradu. Oni koje je, pak, zanimala igra, mogli su biti nasamo s Aćimovićevom trbušinom i nije bilo nikoga da kaže kako je trbuh na muškome ružna stvar.